Poljana konfuzija

Mirišu trešnje...

2012-03-03T03:20:00.003+01:00

Neka bolan, šta si se toliko prep'o!

2012-02-29T22:07:00.002+01:00

O nespavanju u akšamsko doba

2012-02-25T21:12:00.003+01:00

Stvari me lupe poput malja tek kad se slegnu.

I onda tako lupljena (lupnuta?) sa telećim pogledom zvjeram naokolo i čekam da mi se kaže šta to bolan bi.
Kad je napeto, kad je crno pred svitanje najiritantniji sam sabur i zen u kantonu, općini i izbornoj jedinici, maltretiram znane i neznane sa; nek' se živo i zdravo, uvijek ima gore, nabrojim sve sa rakovima, psorijazama, sifilisima i reumama kojih se mogu sjetiti/izmisliti ih, samo nek' ne puca i jutro će promijeniti sve tlapnjama.
I onda snijeg počne bubat s krovova, neotplaćeni passati zaljevati me lokvama, sa sedmicom zakašnjenja shvatim da sam izgubila apsolutno sve sa kompjutera u njegovom jubilarnom osamstošesn'estom umiranju po redu (Die Hard Disk, die...), dan postane neobjašnjivo prekratak kad ga prespavam pola i onda mi neko odvrne ton na tv-u dok pokušavam telefonirat.
A onda kvrcnem.
A ja kad kvrcnem na vidiku nikog da mi kaže da je nečija tetka od jetrve umrla od granuloma i da za koji penis se ja tu stresam, i nek' ne puca, nek' ima hljeba, soli i hayatovih zvijezda...puna šaka brade.

Obzirom na zakašnjelost reakcija nije za iznenaditi ako nekako s proljeća skontam da nas je snijeg bio zavejo, da mi se umalo kuća zapalila i da me uz jutarnju kafu dočekuju foto-galerije pasa raznesenih glava iskeženih zubala.

Zapravo, imala sam poentu, al' ćete mi morati vjerovati na riječ.

Zima, zima, pa neka je...

2012-02-09T13:49:00.003+01:00

Zima, zima, e pa šta je...

2012-02-03T20:19:00.001+01:00

Nešto domaćeg bijelog krompira, gusana tava stara 20-ak godina i ljuti kečap.
"Životinjska farma".
Šaka domaćih oraha što se pod čekićem za meso raspolove tačno po sredini.
Mačak u krznu koje miriše na snijeg do koljena.
Snijeg do koljena.
Muškarac.
Disanje kroz nos.
Kandilji.
Krenuh reći da mi malo za sreću treba, al'...đe bolan malo.
Golemo, brate.

Rat ili svegled satrap il jesen od rita, poružne i svjetlost - nebo zemlji zgade

2012-02-01T20:59:00.001+01:00

I eto, sukobiše se Jovanović i Dodik.
U sat i nešto jače svako je dobio ono što je želio, pro-Dodikovci su još jednom čuli kako srbin u Sarajevu ne smije kupiti novine na trafici, kako se Čolić i Bregović nisu vratili u muslimansko Sarajevo te kako se u Srebrenici desilo "tragično dešavanje" a ne genocid.
I ponešto o majorizaciji. I Čedinoj majci.
Pro-Čedini su dobili satisfakciju nadmoći obrazovane i elokventne mladosti nad krkanlukom, pomen Srđanu Aleksiću, ponešto o Skenderu Kulenoviću, Ivanu Goranu Kovačiću i Anđelini Džoli. I malo Kosova.
Između toga Čedo i Mile prodiskutovaše čeka li bosanske muslimane sudbina Palestine te u kolikoj mjeri Bosna nije država.
Vidiš ti to.
A Bosancu ispred tv ekrana drago što u toj Srbiji ima taj Čedo koji energično veli da to ne bi bilo lijepo...štaviše, ne bi bilo fino...od Bosne Palestinu praviti.
A Bosancu ispred tv ekrana drago što u toj Srbiji ima taj Mile koji ima cohones za reći da voli Beograd više od Sarajeva i da ne smije srbe niko da proziva za klanja. Ni da bije, dabome.
I dan je lijep, u toj Bosni koje nema.
I nema ni 15% nepismenih.
Nema ni 43% nezaposlenih.
Nema ni plata kojih nema.
Nema ni minimalne penzije od 310KM (u Federaciji je do subote bar nema).
Nema ni Nedeljka Josipovića iz Ugljevika koji je jučer ispred zgrade Vlade u Banja Luci počeo štrajk glađu.
Nema ni oko 10 000KM koliko su bivši ratnici iz Federacije, koje nema, prikupili za bivše ratnike iz Srpske, koje nema. Ni njihove gladne djece nema.
Ničeg danas nema, samo Čedo i Mile...i Mile bi kao da se odcijepi, a Čedo mu kao ne da.
A nama lijepo, svima nam kao lijepo, jer jedni imaju Mileta, drugi imaju Čedu, još samo da svi imamo dovoljno za grabovinu u kaminu, ništa nam više trebalo ne bi.

Svega manje, ludom radovanje

2012-01-14T23:10:00.003+01:00

Unaprijed se ograđujem jer ja nisam gosn. Duvančić. Ja samo čitam vijesti!

I radujem se sljedećim stavkama u novoj 2012-oj, pa onda gledaj lafčino stavki ispod!
- poskupljenjima vode
- poskupljenjima struje
- redukcijama struje
- redukcijama vode
- redukcijama plina
- poskupljenjima benzina (ne vozim auto, ali mi je žao privrede)
- redukcijama benzina
- poskupljenjima brašna
- redukcijama brašna (na neparne dane ćemo kupovati)
- nedostatkom političke svijesti
- redukciji dogovora
- poskupljenjima takozvanih luksuza: knjige, obrazovanje, izlazaka na ispite, polaganja vozačkih ispita, kazna za žmigavac i slično!
- redukcijama ovih gorespomenutih*

* Obrazloženje: Knjige svakako kupuju oni što su ih osamdesetih kupovali da stane metar Kardelja u regal, nama će ostat mir-jam i kako se objesit selfhelp, obrazovanje je svakako prepušteno MINISTRU pa je to samo po sebi redukcija, izaći ćeš na ispite koje možeš platiti, vozački ispit će biti maestralna završnica reforme policijskih struktura koja počinje sa žmigavcima...

Onda se radujem:
- Političkim susretima, uvijek ovaj napaćeni narod razveseli Miletova ili Zlajina humoreska, dok čekamo Tihog da se nasmije... A onda se i on zakleberi.
- Divnim i demokratskim dijalozima na svim medijima, izjavama raznih portparola, sa KUM-a Jandrićka, ili onaj džedaj iz tužilaštva BIH...
- Ahmetovića kao starog/novog ministra sigurnosti sigurno vidim kao radost.
- Vidim i radost u liku i djelu (sad već počinjem zvučati ko Duvančić) novog MVP-a koji će svojim
nadasve šarmantnim opaskama i neodoljivom frizurom zasjati na kapitalističkom obzorju i dovesti nove ideje za čovjeka.
- Raduje me i sama pojava Vjekoslava Bevande na vrhu tek formiranog vijeća ministara, čovjeka sa vizijom i naušnicom u uhu, čovjeka kojem bi i Nijaz Duraković pozavidio na kafanskim podočnjacima marke SMB, čovjeka koji je bio manje zlo od Borjane Krišto...

Radost je, kao što se može primijetiti, sveprisutna u mom biću.
Takav razdragan i sav orosio od svakodnevne pornjave sa medija koju nam bez upozorenja poturaju kao politički program, debatne i "Jebite majku ljudima" emisije, mogu komotno da zaključim da je radost jedino što mi preostaje.
Pa ću nastaviti da se radujem a vi ako ste hepi kao ja, nastavite niz radosnih društvenih i inih pojava:
- Prenos skupštine kantona Sarajevo
- Zvijezda možeš biti ti
- Arduana&Aldino
- Javljanje na biro svaka dva mjeseca
- Papak u birou sa dunjom na stalaži i miljeem (kako se to uopšte piše?)
- Vodovod i kanalizacija
- Dimnjaci koje niko ne čisti po zgradama, pa sve čekam da se ne probudim
- Psi lutalice
- Branitelji pasa lutalica
- Zlostavljači pasa lutalica
- Azil za pse lutalice
- Narkomani lutalice
- Komšije iznad, iza, ispod, pored
- Balavurdija istih tih komšija koja horgaju!
- Komšijine bušilice
- Zubarske bušilice (nešto me handri gore lijevo petica)

***

"Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše."
(Bernard Shaw)

De ba Čombe, da ne ispadnemo papci! I sitne duše.

Pujdo

Guslajmo do zore

2012-01-10T20:40:00.003+01:00

Jučer, prekjučer, ovih dana, ili kad već, manji dio države je slavio 20-godišnjicu.
Da, izostavljanje naziva je namjerno. Da, vrijeđa me.
Uhvatih sinoć pred spavanje na televiziji manjeg dijela države, vjerovatno u okviru prazničnog programa, dokumentarac naziva Težina lanaca koji mi privuče pažnju i bogme je i zadrža debela dva sata.
Režiser filma je Boris Malagurski, ili da ne budemo skromni, 23-godišnji "srpski Majkl Mur" .
I režir'o ga je bo'me.

Suma sumarum, kaže Boris otprilike nekako ovako:
Zli Nemci i Zli Amerikanci su odlučili da unište Jugoslaviju izazvavši inflaciju u istoj.
Inflacija je učinila da srbi postanu nezaposleni, gladni i pothranjeni.
Tako nezaposlene, gladne i pothranjene bilo ih je lahko ugnjetavati u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
Gladni, pothranjeni, nezaposleni i ugnjetavani srbi su na nepravdu odlučili odgovoriti pojačanim nacionalizmom, kao očekivanim odbrambenim mehanizmom.
Zahvaljujući bagri lažljivoj novinarskoj (u pozadini idu snimci Kristijan Amanpur) Zli Nemci i Zli Amerikanci su medijski izmanipulisali mase predstavivši taj odbrambeni mehanizam kao napad JNA na goloruke hrvatske i bosanske patriote, međutim...međutiiiiim...prava istina je da su srpski čuvari Jugoslavije imali posla sa do zuba naoružanim ustašama i mudžahedinima, koje je naoružavao direktno Berlin i Vašington.
Nekako usred svega toga nesretnim slučajem se dese nesretni Vukovar i nesretna Srebrenica, bagra lažljiva novinarska (u pozadini ponovo snimci Kristijan Amanpur) i ovaj put propušta spomenuti kako je po selima oko Srebrenice "ubijen isti broj srpske nejači" i srbi medijskom manipulacijom bivaju predstavljeni kao ultimativni loši momci.
Zbog te iste medijske manipulacije šira javnost nije nikad imala priliku da vidi objektivne reportaže, objektivnih srpskih novinara, o uplakanim bosanskim muslimanima negdje kod Sokoca, koji su jecajući odlazili od svojih komšija srba, sve ljubeći se po tri puta i grleći pobratimski.
Dio u kojem ti rastankom potreseni ljudi objašnjavaju za koji penis uopće sele od svoje braće i sa svoje babovine nisam dočekala.
Onda se desi bombardovanje Beograda.
Jebeno.
Slike ranjene djece, gorućih zgrada, Cece kojoj se prkosno jebe za bombardovanje, prkosnog i inatnog naroda srpskog koji sa metama na majicama dočekuje bombe Zlih Amerikanaca...
Pa se desi otcjepljenje Kosova.
Ugnjetavani, bombardovani, gladni srbi zapravo žale narod Kosova jer ne shvataju da su ih Zli Amerikanci zajebali više nego srbe...a kad shvate, biće kasno, biće kasno...ionako Marko vazda kasno dođe.
Pa onda red priče o rudniku Trepče, red Rambujea, red Zlog Bajdena, red obektivnog Luisa Mekenzija, red ekonomskih teorija koje nam jasno pokazuju da je svrha svega u proteklih 20 godina bila da se mladi ex-jugosloveni lakše regutuju da danas-sutra ubijaju male afganistance pod američkom zastavom te kupuju Persil, Loreal, Nutellu... i uvaljuju se u kredite preko guše.
Malo dodano urbanog štiha sa daškom Beogradskog sindikata i Dubioze kolektiv, et voila!

'ajdeeeee!

Da sam 17-godišnji Nemanja iz Trebinja, živim od 500-njak KM ukupnih roditeljskih primanja, sve za šta znam je postdejtonska Bosna i da odgledam ovaj dokumentarac u sitan sat bila bih dovoljno inspirisana za sav pravednički bijes nepravedno kinjenog naroda, dobrim dijelom već zadojenog mitovima, desetercima i guslama.
I ne, ta činjenica mi nije pomogla da lakše zaspim.

Ipak, ravnoteže među zvijezdama radi;

Dolazim ti kao fantom slobode...

2012-01-03T18:57:00.002+01:00

Javljaju portali, stručna lica, praznikolozi, srećolozi i mjerači podzemnih voda, kako danas bauk najdepresivnijeg dana kruži stratosferom.
Zatreperih pred nagovještajem neopipljive prijetnje k'o grlica u krošnji jasena podno Vezuva u kasno ljeto 79. godine.
No onda odlučno i ponešto prenaglašeno drčno rekoh sebi - "Oggy, ti si izdržljiva brdsko-balkanska vrsta, nadživjela si Ristu Džogu, holandski mesni narezak iz humanitarne pomoći, karijeru Selme Muhedinović, njemačku marku, Impuls dezodoranse, Meki Torabi histeriju i sve reprize novogodišnje Vize za budućnost.
Treći januar može da te poljubi ravno u gluteus!"
Okuražena i naoružana čajem od jednakih omjera kantariona, kamilice i matičnjaka, sa sve tri knjige samopomoći koje dobih za trideseti rođendan, te Internacionalom, Vajtinom pjesmom zlatnoj ribici i himnom 505. bužimske brigade na usnama - budno čekam da ponoć otkuca.
Savršeno neutučena, prognozama u inat.
Ako izdržim do kraja dana to ću shatiti kao pobjedu nad svim ovogodišnjim predviđanjima; loša ekonomija, mizerna politika, poremećena klima, bijedno zdravstvo, loše obrazovanje, loši ljudi. Samo daj.
Ove godine sam raspoložena da preživim statistike i očekivanja.
Treći januar je šapatom pao...a to je tek početak.

Nadalina, Nadalina...

2011-12-20T20:06:00.000+01:00

Peku mi se kolači.
Brdo kolača.
Čupavci i išleri, princes krofne, šaum rolne, dunavski valovi, mačije oči, tatlije i kadaif. I mađarica.
Ma ispekla bih kućice za Ivicu i Maricu, vješticu i Branka Kockicu, sve sa podrumom i tavanom.
Apsolutno ništa od toga mi se ne jede, u životu mi organizam manje slatka nije tražio, i zapravo odavno se nisam zdravije hranila, ni šerpe ne bih olizala, ma ni mutilice...samo bih da mađijam sa namirnicama.
Griljaž u avanu, narandžina korica i anis, slapovi čokolade, putera i vrhnja, cimeta među prstima, ušpinovan šećer, prepržen lješnjak, orasi i mak.
Pa brašna od oka, jaja na pari dok se mutilicom ne može "pisati" po površini, i miris podgrijanog najpunomasnijeg mlijeka.
Mjere u kašikama, šoljicama, fildžanima, "dok se ne počne odvajati od ruku", "dok ne vidiš da je taman" i "ono kad vidiš da je gotovo".
A ja klizim između šporeta, sudopera, šerpi i tepsija, sva elegantna zanosna i zarumenjena k'o Žilijet Binoš i Sofija Loren.
Ne k'o Olivera Marković.
Ne, nee, a-a.
Odgovorno tvrdim da na spisku najerotičnijih mirisa na visokom drugom mjestu stabilno se drži miris vrelih prženih badema.
Ne znam da li da tu potrebu za kulinarskom kreativnošću pravdam ovim predprazničnim reklamama iz kojih vrište stolovi sa čoko-delicijama, Anom Ugarković, Nigellom Lawson, coolinarkom ili Konzumovim čokoladama za kuhanje na akciji (3+1 gratis).
Bilo kako bilo, stoički ću se braniti od ove gladi za kuhanjem jer me višegodišnje iskustvo uči da frižider pun kolača nije pametna ideja ma koliko ja sebi djelovala ojačale volje i prehrambenih navika, ali zato ako znate nekog poslastičara kojem na par dana treba besplatna radna snaga - toplo se preporučujem.

I da...zna neko gdje kupiti kalupe za praline u Sarajevu?

Muzički četvrtak prije vjetrovitog petka, za sve noćne letače...

2011-12-16T02:09:00.001+01:00

Pujdo

O zastavama, godinama i koječemu

2011-12-09T22:37:00.001+01:00

U svojih trideset godina ustajala sam na zastavu sa bakljama, sa dimnjacima, ljiljanima i zvjezdicama.
Pa nije ni malo.

Sa jednom Lejlom sam se potukla na velikom odmoru jer sam odbila skinuti crvenu beretkicu u učionici i pored slike Maršala, koji gleda sve nas, postavljene iznad table a između dječijih crteža državnog i republičkog grba.
Mogla bih reći kako je u pozadini toga bio moj nijemi bunt protiv mrskog jednoumlja, anarhistički duh ili otpor prema autoritetima jednopartijskog sistema (dabome), međutim istina jeste da me dan prije mama ponovo ošišala na ćasu što sam ja, nešto ranije tog jutra, pokušala popraviti makazicama za nokte.
Ali srećom Lejla me namlatila k'o vola u kupusu te je to moje asimetrične šiške potpuno stavilo u drugi plan.
U svoju odbranu moram reći da je imala kojih 10-ak kila više od mene te me lahko savladala tako što je bukvalno sjela na mene.
To što danas ja imam 10-ak kila više i što mi počesto radi o glavi, budući da je sasvim solidna frizerka, i nije neka utjeha.

U frizeraju u kojem Lejla radi na ćošku velikog ogledala zalijepljena je malena slikica na kojoj je grb sa ljiljanima.
Muž vlasnice poginuo je '92. pod tom zastavom.
Tarik, sin, imao je četiri godine i pretpostavljam da je slikica iz onog vremena kada smo svi mi, prerano odrasli, skupljali gelere, čahure i ambleme sa ljiljanima i tim grbom Kotromanićeve Bosne, skinute sa vojnih beretki očeva.
Ne da smo imali neku preciznu predstavu ni o Tvrtku ni o srednjovjekovnoj Bosni. Ali dobro, danas ni pola naših historičara nema predstavu o istoj...tempora, mores, kakav vakat takvo i vrijeme i tako te stvari.
Nejse.

'98. godine sam već bila srednjoškolka, na slobodnom času kod profesorice bosanskog jezika slušali smo Radeta Šerbedžiju sa školskog gramofona i upadali jedni drugima u riječ.

A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...

Na pitanje kako nam se dopada nova državna zastava jednoglasno smo se složili da nas podsjeća na dezen za pidžame.
Koristili smo termine ružno, nametnuto, stranci, Dejton, Karlos Vestendorp...
A Rade nabraja kako nabraja.

Prođe od tada Bajrama i Bajrama, gledam neku noć Dodika kako nešta bacaka tu zastavicu, te shvatih kako sam usput neosjetno baš zavoljela te plavo-žute trouglove sa devet zvjezdica.
Mile me podsjeti.
Pa nije ni to malo.

Ko je zgazio gospođu Sreću?

2011-11-29T19:52:00.001+01:00

Kod nas sreća ide ruku pod ruku sa strahom.Sa oprezom u najboljem slučaju.
Kad si sretan pritaji se.
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću tu, kad si sretan ti kontroliši se.
Kad si sretan a ti šuti - da ne urekneš.
Kad si sretan kucni prstima o sto - da ne čuje zlo.
Kad si sretan i kad lijepo ti je, kad si sretan ubaci kamičak u cipelu, nek' zažulja te.
Kad ti se smije razmisli ponovo, poslije oplakaćeš.
Sem toga, sreća je lijepa samo dok se čeka?
I ako se dovoljno dugo strpiš, tih i neprimjetan u svojoj sreći, proći će...a onda možeš da odahneš i opustiš se, spustiš štitove i odmoriš se.
Sa gorčinom i sa sjetom je lahko i poznato.
Sem toga i od tuge može gore. Uvijek ima gore.
Pa budi tiho, budi kuš, pomakni se s mjesta, prolij bokal vode, pljucni na crnu mačku i reci mašala...da ne čuje gore.
Sve će proći. Ali kakva je to utjeha?Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
Pa sad stisni i nasmiješi se sretno...

Praznični petak

2011-11-25T22:01:00.001+01:00

Pujdo

K'o biva dan muškaraca

2011-11-19T21:07:00.000+01:00

Moj muškarac sprema najukusnije dagnje na svijetu, i kada očistim tanjir prije njega prebaci mi iz svog.
To zato što je uber super.
Ima ta široka ramena i kuleraj Christopher Wallken meets Marti Misterija. I ne hrče. Nikad.
To zato što je baš totalno super.

Moja mama ga voli.
Moj mačak ga voli.
Ja ga volim.
E to je tek super.

Njegove knjige i majice preferiram više od svojih jer mirišu na toplo.
Mirišu na labradora i žutog mačka avlijanera, put u Prag, kuću sa kapijom i kesten. Toplo.

Prepoznaje pjesmu, izvođača, album i godinu izdavanja na prvu notu i ne dosadi mu ni kada testiram znanje najnebuloznijim pitanjima (usputbudirečeno, frontmen grupe Tool je pasionirani vinar, Šobićev prvi album je izašao u Sarajevu a flojdovci su The dark side of the moon izdali '73.)

Za njegovu profesiju nemam ni senzibiliteta ni znanja, ipak poželim slušati satima kako mi pojašnjava, jer to radi odlično i jer tako predivno voli ono što radi, a to sve rjeđe srećem.

On kaže ćufte, ja kažem kolačić.
On ne voli vozove, ja bih sebi kupila jedan.
Ja brbljam, on sluša.
Njegov ćeif cigare, moj čokolada.
I nikad s nekim nisam imala više zajedničkog.

Top modeli mu premršavi (ma mo'š mislit'), opskrbio me svim sezonama Mućki i hladno je obilazio drogerije u potrazi za nečim za šta je znao samo da se zove "baza za sjenila".

I onda mi neko kaže da bi ovo danas trebao biti njegov dan.
Čuj, dan.
'taaa će dan :)

Muzički kutak, inspirisan busenom

2011-11-15T01:09:00.000+01:00

Pujdo

Na putu prema gore

2011-11-09T22:10:00.000+01:00

Sjećam se kad sam prvi put vidjela snimke rušenja Starog mosta.
U tri broja prevelikoj pidžami, soba je mirisala na hladnoću koja se uvukla u zidove dvije zime nezagrijane, sama kući kako sam redovno i bila od jutra do mraka te '93., gledala sam kako se u velikim komadima rasipa u Neretvu, spustila se na fotelju i zajecala.
Imala sam osjećaj da su zidovi i prozori sobe isto ledeni kao i Neretva tada, dugo poslije nisam voljela novembre baš zbog nagovještaja te studenti koja se uvlači u kuće, kao prljava voda.
Do tada sam kroz Mostar samo prolazila na putu prema moru, već sam se nagledala snimaka raskomadanih tijela i gorućih gradova širom zemlje, odrastala uz priče šta će se desiti ako padne linija sa lijeve a šta ako padne sa desne strane, dal' progoni, dal' logori, dal' klanja...i ničim opipljivim ne znam objasniti zašto me prizor baš ovog rušenja srušio u plač. Samo osjećaj da svjedočim jednom od najtužnijih i najbesmislenijih razaranja.
A Bog zna koliko su to bile tužne i obesmisljene godine.

U Mostaru sam poslije bila daleko premalo puta a da bih znala objasniti zašto mu se svaki put obradujem, zašto se tu osjećam na svom i zašto ga posebno volim.
Kažu mi da je to jer ga posjećujem u prolazu, dok je ljetno lijen, lijep i mirisan, kad je rijeka najzelenija i kamen vreo.
Jednog od dolazećih novembara imam u planu kafu u Mostaru, čisto da im dokažem da se varaju.

Što se mene i novembara tiče zadnjih godina su mi posebno važni, ispunjeni bojama, notama, i topli su, kao zagrljaj su topli.
I zadnjih novembara dišem punim plućima...kao nakon izranjanja.
Ponekad pomislim da se svaki pad i skok na dole desio samo zbog ove ljepote disanja sada.
Lijepo je, kao zagrljaj.

1.

2011-11-03T00:44:00.000+01:00

Selidba u sitan sat...