August je, u svijetu je ramazan, olimpijada i rat.
U prstima mi pulsiraju riječi ali se u glavi u krug vrte lake note zakačene u prolazu.
Kockice tikve na stolu dok se djevojčica u crvenom trikou vrti na parteru, Kineskinja.
Kina ima 400 bojevih glava.
Po laganom cviležu vrata prepoznajem
onog ko ulazi pet sekundi prije nego se pojavi. Jedino babo ulazi
bešumno i naljuti se što me iznenadi svaki put kada mi iza leđa
progovori.
"Ne ciči", progunđa utrpavajući mi u ruke đevđir sa svježim paprikama.
Naveče sanjam Čehe, četnički miting, dječiju čizmu, vodu, raspremljen krevet i nas.
Ujutro se pitam šta to znači.
Kao djevojčica voljela sam gledati ravno u sunce, a onda čvrsto zatvoriti oči dok mi iza kapaka u crnilu blješte oblici.
August je, u svijetu je ramazan, u Siriji rat, u Londonu Olimpijada a napolju Aliđun.
Prije
23 godine, otprilike ovako popodne, kraj mene se hladio kao sunce žut
kukuruz, sa džepovima punim žvaka što liče na cigarete, na naslijeđenim
farmerkama nožićem od noktarice pravila sam rupu.
23 krugova Zemlje oko Sunca poslije... ponekad se ujutro pitam šta to sve znači.
Pa zatvorim oči, zgužvam obrve, trepavice i vjeđe, i čekam da mi iza kapka zablješte oblici, godine i ljeta.
