utorak, 20. prosinca 2011.

Nadalina, Nadalina...

Peku mi se kolači.
Brdo kolača.
Čupavci i išleri, princes krofne, šaum rolne, dunavski valovi, mačije oči, tatlije i kadaif. I mađarica.
Ma ispekla bih kućice za Ivicu i Maricu, vješticu i Branka Kockicu, sve sa podrumom i tavanom.
Apsolutno ništa od toga mi se ne jede, u životu mi organizam manje slatka nije tražio, i zapravo odavno se nisam zdravije hranila, ni šerpe ne bih olizala, ma ni mutilice...samo bih da mađijam sa namirnicama.
Griljaž u avanu, narandžina korica i anis, slapovi čokolade, putera i vrhnja, cimeta među prstima, ušpinovan šećer, prepržen lješnjak, orasi i mak.
Pa brašna od oka, jaja na pari dok se mutilicom ne može "pisati" po površini, i miris podgrijanog najpunomasnijeg mlijeka.
Mjere u kašikama, šoljicama, fildžanima, "dok se ne počne odvajati od ruku", "dok ne vidiš da je taman" i "ono kad vidiš da je gotovo".
A ja klizim između šporeta, sudopera, šerpi i tepsija, sva elegantna zanosna i zarumenjena k'o Žilijet Binoš i Sofija Loren.
Ne k'o Olivera Marković.
Ne, nee, a-a.
Odgovorno tvrdim da na spisku najerotičnijih mirisa na visokom drugom mjestu stabilno se drži miris vrelih prženih badema.
Ne znam da li da tu potrebu za kulinarskom kreativnošću  pravdam ovim predprazničnim reklamama iz kojih vrište stolovi sa čoko-delicijama, Anom Ugarković, Nigellom Lawson, coolinarkom ili Konzumovim čokoladama za kuhanje na akciji (3+1 gratis).
Bilo kako bilo, stoički ću se braniti od ove gladi za kuhanjem jer me višegodišnje iskustvo uči da frižider pun kolača nije pametna ideja ma koliko ja sebi djelovala ojačale volje i prehrambenih navika, ali zato ako znate nekog poslastičara kojem na par dana treba besplatna radna snaga - toplo se preporučujem.

I da...zna neko gdje kupiti kalupe za praline u Sarajevu?

petak, 9. prosinca 2011.

O zastavama, godinama i koječemu

U svojih trideset godina ustajala sam na zastavu sa bakljama, sa dimnjacima, ljiljanima i zvjezdicama.
Pa nije ni malo.

Sa jednom Lejlom sam se potukla na velikom odmoru jer sam odbila skinuti crvenu beretkicu u učionici i pored slike Maršala, koji gleda sve nas, postavljene iznad table a između dječijih crteža državnog i republičkog grba.
Mogla bih reći kako je u pozadini toga bio moj nijemi bunt protiv mrskog jednoumlja, anarhistički duh ili otpor prema autoritetima jednopartijskog sistema (dabome), međutim istina jeste da me dan prije mama ponovo ošišala na ćasu što sam ja, nešto ranije tog jutra, pokušala popraviti makazicama za nokte.
Ali srećom Lejla me namlatila k'o vola u kupusu te je to moje asimetrične šiške potpuno stavilo u drugi plan.
U svoju odbranu moram reći da je imala kojih 10-ak kila više od mene te me lahko savladala tako što je bukvalno sjela na mene.
To što danas ja imam 10-ak kila više i što mi počesto radi o glavi, budući da je sasvim solidna frizerka, i nije neka utjeha.

U frizeraju u kojem Lejla radi na ćošku velikog ogledala zalijepljena je malena slikica na kojoj je grb sa ljiljanima.
Muž vlasnice poginuo je '92. pod tom zastavom.
Tarik, sin, imao je četiri godine i pretpostavljam da je slikica iz onog vremena kada smo svi mi, prerano odrasli, skupljali gelere, čahure i ambleme sa ljiljanima i tim grbom Kotromanićeve Bosne, skinute sa vojnih beretki očeva.
Ne da smo imali neku preciznu predstavu ni o Tvrtku ni o srednjovjekovnoj Bosni. Ali dobro, danas ni pola naših historičara nema predstavu o istoj...tempora, mores, kakav vakat takvo i vrijeme i tako te stvari.
Nejse.

'98. godine sam već bila srednjoškolka, na slobodnom času kod profesorice bosanskog jezika slušali smo Radeta Šerbedžiju sa školskog gramofona i upadali jedni drugima u riječ.

A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...


Na pitanje kako nam se dopada nova državna zastava jednoglasno smo se složili da nas podsjeća na dezen za pidžame.
Koristili smo termine ružno, nametnuto, stranci, Dejton, Karlos Vestendorp...
A Rade nabraja kako nabraja.

Prođe od tada Bajrama i Bajrama, gledam neku noć Dodika kako nešta bacaka tu zastavicu, te shvatih kako sam usput neosjetno baš zavoljela te plavo-žute trouglove sa devet zvjezdica.
Mile me podsjeti.
Pa nije ni to malo.