nedjelja, 26. svibnja 2013.

Ma jebite se devedesete...

Ranije nego što sam se nadala sustiže me generacijski jaz.
Ranije nego što sam se nadala nađoh se u onom žaljenju što nemam deset previše za pobunu ni deset manje za svejednost.
Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena, kišna i lijepa. Peglala sam, spavala, voljela, kuhala, čitala, žonglirala sa svim onim zbog čega Mu se ne mogu nazahvaljivati i svega onoga što mi kao pelin skuplja usta.

Bio je 25. maj i prije 18 godina, ili mi se samo čini ili su majevi tih godina bili najzeleniji ikada, pubertet me je preskočio, nije bilo prigodno biti u pubertetu 1995. godine.
Pubertet i djetinjstvo su preskočili i najveći broj od 71 poginulih na tuzlanskoj Kapiji tog 25. maja...njih ne jer nije bilo prigodno već zbog toga što su raskomadani jednim ispaljivanjem granate.

Bio je 25. maj i prije 26 godina, ništa nikada neće mirisati kao trešnje u dedinoj avliji kada dotrčiš nakon priredbe u školi na kojoj su ti aplaudirali poslije recitacije i mama i babo i pola komšiluka i učitelj i tajna simpatija.
Ispalit ćemo topovske plotune
u slavu mira bratsva i slobode
u slavu svih onih koji će da se rode
i koji su već rođeni...

Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena. Veliki broj onih koji prije 26 godine nisu bili ni pomisao oblokalo se slaveći i dernečeći Dan mladosti, braneći se kako je ono prije 18 godina bilo prije njih.
Jebite se vi, generacijo devedesetih, kakva decenija takva i generacija.
Generacijo lažnjaka, smartfona i ajfona na otplatu, kupljenih lektira, kupljenih diploma, lažnih sisa, tvitera i fejsbuka, i neznanja, o kako samo beskonačnog neznanja.
A da mi je bar svejedno.