utorak, 20. prosinca 2011.

Nadalina, Nadalina...

Peku mi se kolači.
Brdo kolača.
Čupavci i išleri, princes krofne, šaum rolne, dunavski valovi, mačije oči, tatlije i kadaif. I mađarica.
Ma ispekla bih kućice za Ivicu i Maricu, vješticu i Branka Kockicu, sve sa podrumom i tavanom.
Apsolutno ništa od toga mi se ne jede, u životu mi organizam manje slatka nije tražio, i zapravo odavno se nisam zdravije hranila, ni šerpe ne bih olizala, ma ni mutilice...samo bih da mađijam sa namirnicama.
Griljaž u avanu, narandžina korica i anis, slapovi čokolade, putera i vrhnja, cimeta među prstima, ušpinovan šećer, prepržen lješnjak, orasi i mak.
Pa brašna od oka, jaja na pari dok se mutilicom ne može "pisati" po površini, i miris podgrijanog najpunomasnijeg mlijeka.
Mjere u kašikama, šoljicama, fildžanima, "dok se ne počne odvajati od ruku", "dok ne vidiš da je taman" i "ono kad vidiš da je gotovo".
A ja klizim između šporeta, sudopera, šerpi i tepsija, sva elegantna zanosna i zarumenjena k'o Žilijet Binoš i Sofija Loren.
Ne k'o Olivera Marković.
Ne, nee, a-a.
Odgovorno tvrdim da na spisku najerotičnijih mirisa na visokom drugom mjestu stabilno se drži miris vrelih prženih badema.
Ne znam da li da tu potrebu za kulinarskom kreativnošću  pravdam ovim predprazničnim reklamama iz kojih vrište stolovi sa čoko-delicijama, Anom Ugarković, Nigellom Lawson, coolinarkom ili Konzumovim čokoladama za kuhanje na akciji (3+1 gratis).
Bilo kako bilo, stoički ću se braniti od ove gladi za kuhanjem jer me višegodišnje iskustvo uči da frižider pun kolača nije pametna ideja ma koliko ja sebi djelovala ojačale volje i prehrambenih navika, ali zato ako znate nekog poslastičara kojem na par dana treba besplatna radna snaga - toplo se preporučujem.

I da...zna neko gdje kupiti kalupe za praline u Sarajevu?

petak, 9. prosinca 2011.

O zastavama, godinama i koječemu

U svojih trideset godina ustajala sam na zastavu sa bakljama, sa dimnjacima, ljiljanima i zvjezdicama.
Pa nije ni malo.

Sa jednom Lejlom sam se potukla na velikom odmoru jer sam odbila skinuti crvenu beretkicu u učionici i pored slike Maršala, koji gleda sve nas, postavljene iznad table a između dječijih crteža državnog i republičkog grba.
Mogla bih reći kako je u pozadini toga bio moj nijemi bunt protiv mrskog jednoumlja, anarhistički duh ili otpor prema autoritetima jednopartijskog sistema (dabome), međutim istina jeste da me dan prije mama ponovo ošišala na ćasu što sam ja, nešto ranije tog jutra, pokušala popraviti makazicama za nokte.
Ali srećom Lejla me namlatila k'o vola u kupusu te je to moje asimetrične šiške potpuno stavilo u drugi plan.
U svoju odbranu moram reći da je imala kojih 10-ak kila više od mene te me lahko savladala tako što je bukvalno sjela na mene.
To što danas ja imam 10-ak kila više i što mi počesto radi o glavi, budući da je sasvim solidna frizerka, i nije neka utjeha.

U frizeraju u kojem Lejla radi na ćošku velikog ogledala zalijepljena je malena slikica na kojoj je grb sa ljiljanima.
Muž vlasnice poginuo je '92. pod tom zastavom.
Tarik, sin, imao je četiri godine i pretpostavljam da je slikica iz onog vremena kada smo svi mi, prerano odrasli, skupljali gelere, čahure i ambleme sa ljiljanima i tim grbom Kotromanićeve Bosne, skinute sa vojnih beretki očeva.
Ne da smo imali neku preciznu predstavu ni o Tvrtku ni o srednjovjekovnoj Bosni. Ali dobro, danas ni pola naših historičara nema predstavu o istoj...tempora, mores, kakav vakat takvo i vrijeme i tako te stvari.
Nejse.

'98. godine sam već bila srednjoškolka, na slobodnom času kod profesorice bosanskog jezika slušali smo Radeta Šerbedžiju sa školskog gramofona i upadali jedni drugima u riječ.

A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...


Na pitanje kako nam se dopada nova državna zastava jednoglasno smo se složili da nas podsjeća na dezen za pidžame.
Koristili smo termine ružno, nametnuto, stranci, Dejton, Karlos Vestendorp...
A Rade nabraja kako nabraja.

Prođe od tada Bajrama i Bajrama, gledam neku noć Dodika kako nešta bacaka tu zastavicu, te shvatih kako sam usput neosjetno baš zavoljela te plavo-žute trouglove sa devet zvjezdica.
Mile me podsjeti.
Pa nije ni to malo.

utorak, 29. studenoga 2011.

Ko je zgazio gospođu Sreću?


Kod nas sreća ide ruku pod ruku sa strahom.Sa oprezom u najboljem slučaju.
Kad si sretan pritaji se.
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću tu, kad si sretan ti kontroliši se.
Kad si sretan a ti šuti - da ne urekneš.
Kad si sretan kucni prstima o sto - da ne čuje zlo.
Kad si sretan i kad lijepo ti je, kad si sretan ubaci kamičak u cipelu, nek' zažulja te.
Kad ti se smije razmisli ponovo, poslije oplakaćeš.
Sem toga, sreća je lijepa samo dok se čeka?
I ako se dovoljno dugo strpiš, tih i neprimjetan u svojoj sreći, proći će...a onda možeš da odahneš i opustiš se, spustiš štitove i odmoriš se.
Sa gorčinom i sa sjetom je lahko i poznato.
Sem toga i od tuge može gore. Uvijek ima gore.
Pa budi tiho, budi kuš, pomakni se s mjesta, prolij bokal vode, pljucni na crnu mačku i reci mašala...da ne čuje gore.
Sve će proći. Ali kakva je to utjeha?Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
Pa sad stisni i nasmiješi se sretno...

subota, 19. studenoga 2011.

K'o biva dan muškaraca


Moj muškarac sprema najukusnije dagnje na svijetu, i kada očistim tanjir prije njega prebaci mi iz svog.
To zato što je uber super.
Ima ta široka ramena i kuleraj Christopher Wallken meets Marti Misterija. I ne hrče. Nikad.
To zato što je baš totalno super.

Moja mama ga voli.
Moj mačak ga voli.
Ja ga volim.
E to je tek super.

Njegove knjige i majice preferiram više od svojih jer mirišu na toplo.
Mirišu na labradora i žutog mačka avlijanera, put u Prag, kuću sa kapijom i kesten. Toplo.

Prepoznaje pjesmu, izvođača, album i godinu izdavanja na prvu notu i ne dosadi mu ni kada testiram znanje najnebuloznijim pitanjima (usputbudirečeno, frontmen grupe Tool je pasionirani vinar, Šobićev prvi album je izašao u Sarajevu a flojdovci su The dark side of the moon izdali '73.)

Za njegovu profesiju nemam ni senzibiliteta ni znanja, ipak poželim slušati satima kako mi pojašnjava, jer to radi odlično i jer tako predivno voli ono što radi, a to sve rjeđe srećem.

On kaže ćufte, ja kažem kolačić.
On ne voli vozove, ja bih sebi kupila jedan.
Ja brbljam, on sluša.
Njegov ćeif cigare, moj čokolada.
I nikad s nekim nisam imala više zajedničkog.

Top modeli mu premršavi (ma mo'š mislit'), opskrbio me svim  sezonama Mućki i hladno je obilazio drogerije u potrazi za nečim za šta je znao samo da se zove "baza za sjenila".

I onda mi neko kaže da bi ovo danas trebao biti njegov dan.
Čuj, dan.
'taaa će dan :)

srijeda, 9. studenoga 2011.

Na putu prema gore

Sjećam se kad sam prvi put vidjela snimke rušenja Starog mosta.
U tri broja prevelikoj pidžami, soba je mirisala na hladnoću koja se uvukla u zidove dvije zime nezagrijane, sama kući kako sam redovno i bila od jutra do mraka te '93., gledala sam kako se u velikim komadima rasipa u Neretvu, spustila se na fotelju i zajecala.
Imala sam osjećaj da su zidovi i prozori sobe isto ledeni kao i Neretva tada, dugo poslije nisam voljela novembre baš zbog nagovještaja te studenti koja se uvlači u kuće, kao  prljava voda.
Do tada sam kroz Mostar samo prolazila na putu prema moru, već sam se nagledala snimaka raskomadanih tijela i gorućih gradova širom zemlje, odrastala uz priče šta će se desiti ako padne linija sa lijeve a šta ako padne sa desne strane, dal' progoni, dal' logori, dal' klanja...i ničim opipljivim ne znam objasniti zašto me prizor baš ovog rušenja srušio u plač. Samo osjećaj da svjedočim jednom od najtužnijih i najbesmislenijih razaranja.
A Bog zna koliko su to bile tužne i obesmisljene godine.

U Mostaru sam poslije bila daleko premalo puta a da bih znala objasniti zašto mu se svaki put obradujem, zašto se tu osjećam na svom i zašto ga posebno volim.
Kažu mi da je to jer ga posjećujem u prolazu, dok je ljetno lijen, lijep i mirisan, kad je rijeka najzelenija i kamen vreo.
Jednog od dolazećih novembara imam u planu kafu u Mostaru, čisto da im dokažem da se varaju.

Što se mene i novembara tiče zadnjih godina su mi posebno važni, ispunjeni bojama, notama, i topli su, kao zagrljaj su topli.

I zadnjih novembara dišem punim plućima...kao nakon izranjanja.
Ponekad pomislim da se svaki pad i skok na dole desio samo zbog ove ljepote disanja sada.
Lijepo je, kao zagrljaj.