nedjelja, 9. rujna 2012.

U ime nas!

Sjecam se situacije, mozda sam imao 6-7 godina, odnekle sam "izrovio" neki ilustrovani jugoslovenski kosarkaski prirucnik koji je imao simpaticne ilustracije (za polaganje se nasla ilustracija konobara-kosarkasa koji umjesto nekog jela ispod ogromnog poklopca pokazao loptu) i po prvi put se "ozbiljnije" susreo sa kosarkom.
Drugi put me rahmetli otac odveo na igraliste i ja sam bezuspjesno pokusavao pogoditi odnosno makar dobaciti do obruca. Od tad me neka visa sila svaki put prekidala da ostavim violetu (bicikl) i gledam cibonu, reprezentaciju, ili jugoplastiku i one zute graficke brojke rezultata.
Drazen je jos hodao ovom zemljom.
I sjecam se jednog, Drazen je najbolji i gdje god da igrao za njega smo navijali, ali je Mirza uvijek bio k'o neki clan porodice kojeg nikako da upoznam... Tako bilo!
Dajdza (isto kosarkas) i moj otac bi u nekoj prici spomenuli Mirzu i samo uz seretsko namigivanje bi rekli: Ama Mirza jee... I ne bi dovrsili recenicu. Tek cu kasnije shvatiti nastavak tog isareta.
I ja pocnem u KK BOSNI tih nekih sumornih (ne duhom) poslijeratnih godina.Ucim polaganje, roling, sut, vodjenje lopte. I ucim se zivjeti.
I svaki put kad bih zbog rane pubertetske ljenosti htio ne otici na trening, sjetim se da je Mirza ostajao 2 sata poslije treninga da suta slobodna bacanja jer mu nisu isla (bilesi jer su staticna i nema igre) i mijenjao po 3 majice za trening. Sjetim se bratove price kad je na nekim MOSI igrama, u "Kutiji sibica" u Zagrebu, isao maksuz da gleda trening Drazena koji je jedino prestajo trenirati (ostavsi sam) na sugestiju trenera da je dosta vise.
Nakon veceras i nakon sjajne pobjede protiv, realno, indisponirane Rumunije, vidim upravo to.
Nije to ni trening, niti izgaranje na terenu niti imati dobru tehniku. Po prvi put vidim od osnivanja Reprezentacije Bosne i Hercegovine. Vidim zelju i pobjednicki mentalitet.
Bas onakav kakav je imao Mirza.
Eto, upravo onakav, kakav nas je krasio nakon ocite kradje sudija u Gruziji, kad smo trebali puci po savovima i zadovoljit se sa floskulom da su nas sudije pokrale. Ali nismo, jedan drugi Mirza, je ubacio tricu kad je najvise trebalo i hladnom rukom ( poput Nenada Markovica, kad je pokazao univerzalni znak za tisinu u Splitu) ubacio dva rutinska slobodna bacanja.
To je onaj ostatak recenice koje sam tek shvatao naknadno.
Isaret je i pametnom dovoljan kazu, a ja  ponavljajuci polaganje i lijevom i desnom rukom po milioniti put na treninzima se vracao na onu ilustraciju konobara-kosarkasa koji nosi ogromnu tacnu i otvoren pladanj gdje je lopta otvorena lijeva ruka (koja prikriva i ceka faul) i od tablu uz faul-kos.
Hvala ti druze moj, u ime ove mladosti!



Pujdo







srijeda, 5. rujna 2012.

Duboke stvari. Ono...

Spavaš.

Otvorila sam gusti iz šteka "za ako ko izbije"  i slušam Hašima Hokija. Gusti je onaj jeftini, Alan-Fordovci će razumjeti - "Gadarije smo ostavili gostima".
Hoki pjeva Desanku, i grom me ne ubio ako znam kojim putevima Gospodnjim nabasah na nj.

Jesi znao da je Hašim iz Fojnice? 
Slutim da jesi.

Opet sanjam svašta, svaki san rastumačim sebi u korist i dobre stvari mi se dešavaju. Zapravo je upravo tako jednostavno.
Vrijeme je katranasto i teško, kao da mjesecima udišem polja šafrana.
Plakala sam ovaj ramazan, plakala zbog onih koje za sofrom neki od dolazećih ramazana neće naći.
Ona tuga koja kad se jednom probudi uvali se duboko, udomaći.
Koliko budalasto treba poimati život pa plakati unaprijed.

Hajd' mi ujutro reci kako noć preuveliča sve.

Njemu još uvijek imam potrebu reći sve nježne riječi svijeta, sve on to zna, al' meni golemo što mogu da zvučim k'o Tifa (iz one manje zajebane faze), k'o Harry kad je sreo Sally, k'o Ana Karenjina, k'o Pepe le Fuj i Fudo Backović (iz bilo koje faze). Ono pravo kolosalan momenat mi je što mu o ljubavi govorim smijehom.

I u tome ima neke magije.

Pečem paprike iza pola noći i sjećam se kad sam s bratom gledala Zelenu milju. Rekao mi je da sam srca kamenog jer me nije rasplakala smrt onog velikog što je danas umro.
Volim svog brata i ne umijem mu to reći.
Jednom kada opet budem znala kako, reći ću i da sam mu trošila baterije na onoj najboljoj nokiji 3310 igrajući snake iza pola noći.

Sutra ću ti opet kenjkati da sam umorna i nenaspavana. 
Idući put tražimo Hokijevu rodnu kuću, na biciklima. Plan!