subota, 8. prosinca 2012.

Let it snow, let it snow, let it snow...

Zima osamdeset i nekih kad bi padni prvi snijeg babo bi izvuci drvene sanke, mene ubaci u crvene Jugoplastika gumene čizme, skafander naslijeđen od starije rodice i do očiju zamota u šal što mama isplela.
Dolazio je u kompletu sa džemperom i suknjom...i čarapama.
Te godine je naime mama naučila plesti riža bodom.
Mene na sanke, sanke na snijeg, cigaru HB ili 57 u jednu a povodac sanki u drugu ruku i tako vukući me između  svjetlucavo skorenih nanosa snijega napravio bi krug, dva, tri..pet.
Sanke su bile nove jer je to bilo manje-više to od mog sankanja.
Samostalno spuštanje niz brežuljke, brijegove a Boga mi i nizbrdice moje je asociralo na mene višestruko razlijepljenu ispod auta, autobusa, kamiona ili grtalice.
Pavlovljevim refleksom i dan danas kad zabijeli prvi put u godini ushitim se k'o da je prvi dan raspusta, u knjižici sve suhe petice a na sijelo dolazi onaj tetak što uvijek tutne za čokoladu.
A i volim miris zime koju mačak unese na šapama.
Volim i čavrljanja o vremenu sa potpunim strancima.
Mora da vlada hronični manjak tema za razgovor u zemljama bez izražena sva četiri godišnja doba, o kako li je samo tamo dosadno čekati autobus koji kasni.
A možda im čak ni autobusi ne kasne.

petak, 26. listopada 2012.

Bajrambarećula

Valjda znaš da si star kada ti se Bajramom i bajramuje i raduje i plače i ronda jer si prekasno legla ribajući kupatilo u pola tri ujutro.
Tačno u sebi prepoznajem svoju mamu od prije 20 godina, a u svojoj mami prepoznajem "slaba" leđa, mehke obraze i ruke svoje nane. Nema nane evo već sad će i trideset Bajrama.
Njen kat, onaj na male bijele cvjetiće, mama je i ovog predbajramskog spremanja kuće uredno presložila u ormaru. Bog me ne ubio ako još uvijek ne miriše na sapun od jorgovana koji je držala u ladici sa ljetnim dimijama, mada sam svjesna da umišljam.
Sapuni cvijetnog mirisa mi i danas mirišu na starost.
Trepćem na "Kod amidže Idriza" i šmrcanje objašnjavam hunjavicom.
Ima nešto beskrajno sebično tužno u spoznaji da na svijetu postoje samo dvije osobe koje će se nasekirati jer ne nosim potkošulje koje pokrivaju "krsta".
Nisam dedi Bajramom ljubila ruku, nismo to običavali. Ali sam mu unosila u sobu narandže i sitni ćevap od kurbanskog mesa.
Valjda znaš da si ostario i kada ti miris ćevapa nije preintenzivan.
Babi ne ljubim ruku Bajramom, ne običavamo to. Ali mu naspem kafu, skinem pjenu sa površine i mada već godinama znam odgovor upitam hoće li prvo jesti ili će da isijeku meso.
Pričam Pujdi kako svake godine, od kada znam za sebe, babo digne mamu koja je malo prilegla (mada je sramota kunjati Bajramom ) da je pita kolike kurbane da izreže i da provjeri da se na nekog nije zaboravilo, krijem iza podsmijeha koliko su mi dragocijeni ti njihovi rituali.
Ne kažem im to, ne običavamo to...govoriti stvari.
Štaš' govoriti.
Šuti, trepći i šmrcaj, i jest od vakta za hunjavice :)




ponedjeljak, 8. listopada 2012.

Ništa ni s čim ali sve u svemu...

Okej, izbori došli, izbori prošli, biramo tako često da više nije ni velika stvar. Nije nikakva stvar uopšte. Dok trepnem opet će mi neko pjevati da izađem na izbore i uzmem tu nikakvu stvar u svoje ruke (evo, kladim se da će se Dubioza ponovo aktivirati...ono iznenađujuće, skroz).
Skontah da češće izlazim da glasam nego što kupujem čizme, a pri tome to ne znači da kupujem kvalitetne i nepoderive čizme, e to je sjebano.
(Prijedlog za narednu predizbornu kampanju - na teferičima i narodnim veseljima počnite dijeliti i čizme za glasove)
Rezultati su nebitni, iskreno, totalna mi misterija kako se ljudi kod nas mogu uzbuđivati oko pobjednika i gubitnika.
Takvo nešto sam mogla razumjeti ranih 2000-ih, danas u jesen 2012. godine uzbuđenje ljudi koji sada pola sata poslije ponoći čitaju rezultate glasanja - ne mogu shvatiti, i pomalo sam ljubomorna na to iščekivanje.
Ali ono što posebno ama baš nikako ne mogu shvatiti jeste da još uvijek postoji strašno i užasno veliki broj ljudi koji su se opredijelili ne glasati.
Ne osuđujem, samo ne shvatam. A ne shvatam jer mi još niko nije objasnio na smislen način. Niko mi nije objasnio uopće.
Objašnjenje "biram da ne biram" je bedastoća i retardiranost koju ne uvažavam.
Objašnjenje "nije mi se dalo gubiti vrijeme" jeste donekle validno, ali ostavlja mi prostora da tu osobu smatram klasičnim idiotom.

A ti...tebi neću reći ništa, znaš da su ovo oni sati kad se sve utiša i kad mačak želi u kuću, napolju je nevrijeme i nestaje struje.
Nerviram se što nisi ponio kišobran.





nedjelja, 9. rujna 2012.

U ime nas!

Sjecam se situacije, mozda sam imao 6-7 godina, odnekle sam "izrovio" neki ilustrovani jugoslovenski kosarkaski prirucnik koji je imao simpaticne ilustracije (za polaganje se nasla ilustracija konobara-kosarkasa koji umjesto nekog jela ispod ogromnog poklopca pokazao loptu) i po prvi put se "ozbiljnije" susreo sa kosarkom.
Drugi put me rahmetli otac odveo na igraliste i ja sam bezuspjesno pokusavao pogoditi odnosno makar dobaciti do obruca. Od tad me neka visa sila svaki put prekidala da ostavim violetu (bicikl) i gledam cibonu, reprezentaciju, ili jugoplastiku i one zute graficke brojke rezultata.
Drazen je jos hodao ovom zemljom.
I sjecam se jednog, Drazen je najbolji i gdje god da igrao za njega smo navijali, ali je Mirza uvijek bio k'o neki clan porodice kojeg nikako da upoznam... Tako bilo!
Dajdza (isto kosarkas) i moj otac bi u nekoj prici spomenuli Mirzu i samo uz seretsko namigivanje bi rekli: Ama Mirza jee... I ne bi dovrsili recenicu. Tek cu kasnije shvatiti nastavak tog isareta.
I ja pocnem u KK BOSNI tih nekih sumornih (ne duhom) poslijeratnih godina.Ucim polaganje, roling, sut, vodjenje lopte. I ucim se zivjeti.
I svaki put kad bih zbog rane pubertetske ljenosti htio ne otici na trening, sjetim se da je Mirza ostajao 2 sata poslije treninga da suta slobodna bacanja jer mu nisu isla (bilesi jer su staticna i nema igre) i mijenjao po 3 majice za trening. Sjetim se bratove price kad je na nekim MOSI igrama, u "Kutiji sibica" u Zagrebu, isao maksuz da gleda trening Drazena koji je jedino prestajo trenirati (ostavsi sam) na sugestiju trenera da je dosta vise.
Nakon veceras i nakon sjajne pobjede protiv, realno, indisponirane Rumunije, vidim upravo to.
Nije to ni trening, niti izgaranje na terenu niti imati dobru tehniku. Po prvi put vidim od osnivanja Reprezentacije Bosne i Hercegovine. Vidim zelju i pobjednicki mentalitet.
Bas onakav kakav je imao Mirza.
Eto, upravo onakav, kakav nas je krasio nakon ocite kradje sudija u Gruziji, kad smo trebali puci po savovima i zadovoljit se sa floskulom da su nas sudije pokrale. Ali nismo, jedan drugi Mirza, je ubacio tricu kad je najvise trebalo i hladnom rukom ( poput Nenada Markovica, kad je pokazao univerzalni znak za tisinu u Splitu) ubacio dva rutinska slobodna bacanja.
To je onaj ostatak recenice koje sam tek shvatao naknadno.
Isaret je i pametnom dovoljan kazu, a ja  ponavljajuci polaganje i lijevom i desnom rukom po milioniti put na treninzima se vracao na onu ilustraciju konobara-kosarkasa koji nosi ogromnu tacnu i otvoren pladanj gdje je lopta otvorena lijeva ruka (koja prikriva i ceka faul) i od tablu uz faul-kos.
Hvala ti druze moj, u ime ove mladosti!



Pujdo







srijeda, 5. rujna 2012.

Duboke stvari. Ono...

Spavaš.

Otvorila sam gusti iz šteka "za ako ko izbije"  i slušam Hašima Hokija. Gusti je onaj jeftini, Alan-Fordovci će razumjeti - "Gadarije smo ostavili gostima".
Hoki pjeva Desanku, i grom me ne ubio ako znam kojim putevima Gospodnjim nabasah na nj.

Jesi znao da je Hašim iz Fojnice? 
Slutim da jesi.

Opet sanjam svašta, svaki san rastumačim sebi u korist i dobre stvari mi se dešavaju. Zapravo je upravo tako jednostavno.
Vrijeme je katranasto i teško, kao da mjesecima udišem polja šafrana.
Plakala sam ovaj ramazan, plakala zbog onih koje za sofrom neki od dolazećih ramazana neće naći.
Ona tuga koja kad se jednom probudi uvali se duboko, udomaći.
Koliko budalasto treba poimati život pa plakati unaprijed.

Hajd' mi ujutro reci kako noć preuveliča sve.

Njemu još uvijek imam potrebu reći sve nježne riječi svijeta, sve on to zna, al' meni golemo što mogu da zvučim k'o Tifa (iz one manje zajebane faze), k'o Harry kad je sreo Sally, k'o Ana Karenjina, k'o Pepe le Fuj i Fudo Backović (iz bilo koje faze). Ono pravo kolosalan momenat mi je što mu o ljubavi govorim smijehom.

I u tome ima neke magije.

Pečem paprike iza pola noći i sjećam se kad sam s bratom gledala Zelenu milju. Rekao mi je da sam srca kamenog jer me nije rasplakala smrt onog velikog što je danas umro.
Volim svog brata i ne umijem mu to reći.
Jednom kada opet budem znala kako, reći ću i da sam mu trošila baterije na onoj najboljoj nokiji 3310 igrajući snake iza pola noći.

Sutra ću ti opet kenjkati da sam umorna i nenaspavana. 
Idući put tražimo Hokijevu rodnu kuću, na biciklima. Plan!







četvrtak, 2. kolovoza 2012.

Sunce je zlato

August je, u svijetu je ramazan, olimpijada i rat.
U prstima mi pulsiraju riječi ali se u glavi u krug vrte lake note zakačene u prolazu.
Kockice tikve na stolu dok se djevojčica u crvenom trikou vrti na parteru, Kineskinja.
Kina ima 400 bojevih glava.

Po laganom cviležu vrata prepoznajem onog ko ulazi pet sekundi prije nego se pojavi. Jedino babo ulazi bešumno i naljuti se što me iznenadi svaki put kada mi iza leđa progovori.
"Ne ciči", progunđa utrpavajući mi u ruke đevđir sa svježim paprikama.
Naveče sanjam Čehe, četnički miting, dječiju čizmu, vodu, raspremljen krevet i nas.
Ujutro se pitam šta to znači.

Kao djevojčica voljela sam gledati ravno u sunce, a onda čvrsto zatvoriti oči dok mi iza kapaka u crnilu blješte oblici.

August je, u svijetu je ramazan, u Siriji rat, u Londonu Olimpijada a napolju Aliđun.
Prije 23 godine, otprilike ovako popodne, kraj mene se hladio kao sunce žut kukuruz, sa džepovima punim žvaka što liče na cigarete, na naslijeđenim farmerkama nožićem od noktarice pravila sam rupu.

23 krugova Zemlje oko Sunca poslije... ponekad se ujutro pitam šta to sve znači.
Pa zatvorim oči, zgužvam obrve, trepavice i vjeđe, i čekam da mi iza kapka zablješte oblici, godine i ljeta.

nedjelja, 27. svibnja 2012.

Šta djeca znaju o zavičaju

Sarajevo ima Dan mladosti, uz pivce i vatromet, dok Tuzla ima Kapiju i sjećanje da nema njih 71.
Zenica ima fudbalske navijače koji psuju Markale, a Sarajevo nema preko 1600 djece.
Srebrenica ima nož, žicu i klizišta, ali muškaraca i dječaka nema.
Banja Luka ima skup podrške Ratku Mladiću a nema Dan državnosti, Federacija nema dan žalosti za pet banjalučkih mladića.
Republika Srpska ima genocid.
Mostar ima svega, stari - novi most, Mepas Mall, istočni i zapadni dio.
Prijedor ima Emira Hodžića koji se logoraša Omarske prisjeća usamljen i utišan, jer Prijedor nema pokajanja.
Kalesija ima zlostavljače maloljetnice i komšije kojih se to godinama ne tiče.
Stolac od skoro nema dvije škole pod jednim krovom, ali Široki Brijeg ima ubicu Vedrana Puljića.
Konjic ima Trusinu i Rasemu Handanović, Brčko ima Moniku Simonović i logor Luka.
Svega...
On će meni, nema Bosne.

četvrtak, 24. svibnja 2012.

Hej

Ima dana koji liče na beskrajno dugi zvuk preturanja po ladicama.
Registruješ ga iz druge sobe, prepoznaš, a ako potraje počne da te nervira i upit "šta tražiš?" više izražava iziritiranost nego zainteresovanost.
Beskonačno dug zvuk šuškanja kese, sudaranja igala za pletenje i istrošenog lažnog Zippo upaljača, prevrtanje starog mobitela, zveckanje novčića koje je neko nekada skupljao kao mali a koji se poslije godinama, za svakog proljetnog spremanja, prebacuju iz ladice u ladicu, tupi zvuk poskakivanja plastičnih dugmića i zakački za zavjese preko olovaka koje više ne pišu.
Šuška, zvecka, odzvanja, škripi, grebe, čangrlja...
Kakofonija sitnih zvukova, na svaki pokret nestrpljivih šaka koje traže.
A onda opet, ima dana koji liče na zvuk pljuska po oživjelim, ojačalim, zazelenjelim krošnjama oraha.
Uredan, usklađen, skoro horski fino podešen zvuk.
Kao mrmljanje molitve i prve deklinacije.
Rosa, rosae, rosae, rosam, rosa, rosa...
I ništa.
Dan dođe, dan prođe, ima dana.
Hoće li ih biti koliko i zvukova?

četvrtak, 10. svibnja 2012.

Ljuba namiguša

Uz ovo se ženit', raženit' pa opet priženit', posvađat', sjecani burek razvuć', voljeti, nervirati, ne slagati, ne lagati, počinjati, završavati, i na kraju dana znati da si tu.
Deder!
 






četvrtak, 3. svibnja 2012.

Maj je

Imamo mrave, kaže mi mati, otpuhujući jednog sa šoljice prije nego je napuni kafom.
Nafaka, odgovorim podižući prema svjetlu ruku, da bolje vidim drugog kako trčkara između dva madeža na podlaktici.

Ona je bila tetka, odavno se zaboravilo čija tačno, u kojem koljenu i sa čije strane...tako, tetka, svačija.
Sitna, tamna i naborana. Sa dvije pletenice crno-bijele kose koje su na leđima izvirivale ispod šalčeta paisley uzorka koji me uvijek podsjećao na rasplesane amebe.
Sitna, tamna, naborana žena koja je trčkarala naokolo od kuhanja somuna do kadifica u bašti, od abdesta do pletenja priglavaka, od mene do gurabija, od gurabija do češljanja vune iz jastuka, tih godina kada je sve mirisalo na Opal pastu.
K'o mali crni mravić.
Nije mi dala da spavam u akšamsko vrijeme, rekla bi da nije lijepo i tutnula mi da iz riže razasute po tabli vadim crna zrna.
Kad se mačka umiva okrenuta prema  sjeveru predviđala je kišu.
Kad sam se namjerila da je učim pisati smješkala se i pustila da povlačim po svesci velika slova njenog imena.
Kad mi je dosadilo smješkala se i pustila.
Kad sam je zadnji put vidjela pričala mi kako je odškolovala dva sina na krompirušama, jedan dan od naerendanog krompira a drugi dan od izrezanog na kockice, da se stvori privid raznovrsnosti.
Skidoh joj tada mrava sa šalčeta, prije nego je sa jedne od "ameba" šmugn'o u kerani porub, nafaka, reče ona.
Otpuhnuh ga prema svjetlu.

utorak, 20. ožujka 2012.

Odljev mozga

Zaglupljujem.
K'o ono kad mišići omlohave, otrombolje se i atrofiraju od preduge zime.
Od zime, dakako, ta da nije valjda od buhtli i nekretanja.

Imam dojam da mi se mozak deformisao u neku pihtijasto-salasto-bibavu masu što drhtulji na dodir, a kako drhtulji tako se u njoj njišu i gibaju Severina, Severinino mladunče i naravno Brega.
Pa onda Avazove naslovnice, reklame za Dormeo madrace, Kony video, glupi fejsbučni statusi. I sise one crvenokose iz Mad Men...drhtulje.
Iz zvučnika glupa muzika, iz novina glupa politika, sa tv ekrana glupe emisije, netačne vremenske prognoze, silovanje Mustafe Nadarevića, Bakir(i) i naravno Brega, sa internet portala glupi ljudi.

A između svega toga jedva ugurano čitanje po vozovima, pokoji pismen film što mi Pujdo skine i poneki napamet sabran račun iz granapa.
Zaglupljujem.
Čak sam i kuhati počela slijedeći recepte, o prokleta da si coolinariko, i taj posljednji bastion gdje sam se služila kreativnošću, kombinovanjem i iznalaženjem rješenja je pao.

Kažu neke statistike da je prosječni životni vijek Evropljanke 80-ak godina.
Ravnajući se po tome, uz drhtuljav mozak, bibavu guzu i pritisak 94/64 biće to još dugih, predugih, pet decenija punih javnih razvoda, reciklirane muzike, filmskih trilogija, šampona zbog kojih su svi muškarci u njenom redu, politički motivisanih Nobelovih nagrada i kupus dijeta.
I Brege.

U neku ruku to što zaglupljujem možda i nije odumiranje nego unaprjeđenje mozga, možda se samo radi o prilagođavanju uma uslovima okoline zarad preživljavanja. Adaptacija radi opstanka, nešto kao gubitak repa, ili razvoj plovne kožice.
Ipak, tačno mi dođe da riješim algebarski zadatak, propješačim 10 km, memorišem mjesečni spisak kupovine, i naučim igrati sudoku.
Budem...
Jednom kada mi se pritisak digne bar na 110/70.

Jedan sasvim ličan post scriptum;
Koale zapravo jesuuu ugrožena vrsta.
I ne samo to - mozak koale je neobično malih dimenzija; oko 40% kranijalne šupljine je ispunjeno tečnošću. To je jedina životinja sa tako smanjenom veličinom mozga.
Srušiše mi koale teoriju o korelacije maleckog mozga i preživljavanja...i zato četiri manje i nije neka šteta!

subota, 25. veljače 2012.

O nespavanju u akšamsko doba

Stvari me lupe poput malja tek kad se slegnu.
I onda tako lupljena (lupnuta?) sa telećim pogledom zvjeram naokolo i čekam da mi se kaže šta to bolan bi.
Kad je napeto, kad je crno pred svitanje najiritantniji sam sabur i zen u kantonu, općini i izbornoj jedinici, maltretiram znane i neznane sa; nek' se živo i zdravo, uvijek ima gore, nabrojim sve sa rakovima, psorijazama, sifilisima i reumama kojih se mogu sjetiti/izmisliti ih, samo nek' ne puca i jutro će promijeniti sve tlapnjama.
I onda snijeg počne bubat s krovova, neotplaćeni passati zaljevati me lokvama, sa sedmicom zakašnjenja shvatim da sam izgubila apsolutno sve sa kompjutera u njegovom jubilarnom osamstošesn'estom umiranju po redu (Die Hard Disk, die...), dan postane neobjašnjivo prekratak kad ga prespavam pola i onda mi neko odvrne ton na tv-u dok pokušavam telefonirat.
A onda kvrcnem.
A ja kad kvrcnem na vidiku nikog da mi kaže da je nečija tetka od jetrve umrla od granuloma i da za koji penis se ja tu stresam, i nek' ne puca, nek' ima hljeba, soli i hayatovih zvijezda...puna šaka brade.
Obzirom na zakašnjelost reakcija nije za iznenaditi ako nekako s proljeća skontam da nas je snijeg bio zavejo, da mi se umalo kuća zapalila i da me uz jutarnju kafu dočekuju foto-galerije pasa raznesenih glava iskeženih zubala.
Zapravo, imala sam poentu, al' ćete mi morati vjerovati na riječ.


petak, 3. veljače 2012.

Zima, zima, e pa šta je...

Nešto domaćeg bijelog krompira, gusana tava stara  20-ak godina i ljuti kečap.
"Životinjska farma".
Šaka domaćih oraha što se pod čekićem za meso raspolove tačno po sredini.
Mačak u krznu koje miriše na snijeg do koljena.
Snijeg do koljena.
Muškarac.
Disanje kroz nos.
Kandilji.
Krenuh reći da mi malo za sreću treba, al'...đe bolan malo.
Golemo, brate.


srijeda, 1. veljače 2012.

Rat ili svegled satrap il jesen od rita, poružne i svjetlost - nebo zemlji zgade

I eto, sukobiše se Jovanović i Dodik.
U sat i nešto jače svako je dobio ono što je želio, pro-Dodikovci su još jednom čuli kako srbin u Sarajevu ne smije kupiti novine na trafici, kako se Čolić i Bregović nisu vratili u muslimansko Sarajevo te kako se u Srebrenici desilo "tragično dešavanje" a ne genocid.
I ponešto o majorizaciji. I Čedinoj majci.
Pro-Čedini su dobili satisfakciju nadmoći obrazovane i elokventne mladosti nad krkanlukom, pomen Srđanu Aleksiću, ponešto o Skenderu Kulenoviću, Ivanu Goranu Kovačiću i Anđelini Džoli. I malo Kosova.
Između toga Čedo i Mile prodiskutovaše čeka li bosanske muslimane sudbina Palestine te u kolikoj mjeri Bosna nije država.
Vidiš ti to.
A Bosancu ispred tv ekrana drago što u toj Srbiji ima taj Čedo koji energično veli da to ne bi bilo lijepo...štaviše, ne bi bilo fino...od Bosne Palestinu praviti.
A Bosancu ispred tv ekrana drago što u toj Srbiji ima taj Mile koji ima cohones za reći da voli Beograd više od Sarajeva i da ne smije srbe niko da proziva za klanja. Ni da bije, dabome.
I dan je lijep, u toj Bosni koje nema.
I nema ni 15% nepismenih.
Nema ni 43% nezaposlenih.
Nema ni plata kojih nema.
Nema ni minimalne penzije od 310KM (u Federaciji je do subote bar nema).
Nema ni Nedeljka Josipovića iz Ugljevika koji je jučer ispred zgrade Vlade u Banja Luci počeo štrajk glađu.
Nema ni oko 10 000KM koliko su bivši ratnici iz  Federacije, koje nema, prikupili za bivše ratnike iz Srpske, koje nema. Ni njihove gladne djece nema.
Ničeg danas nema, samo Čedo i Mile...i Mile bi kao da se odcijepi, a Čedo mu kao ne da.
A nama lijepo, svima nam kao lijepo, jer jedni imaju Mileta, drugi imaju Čedu, još samo da svi imamo dovoljno za grabovinu u kaminu, ništa nam više trebalo ne bi.


subota, 14. siječnja 2012.

Svega manje, ludom radovanje

 Unaprijed se ograđujem jer ja nisam gosn. Duvančić. Ja samo čitam vijesti!

I radujem se  sljedećim stavkama u novoj 2012-oj, pa onda gledaj lafčino stavki ispod!
- poskupljenjima vode
- poskupljenjima struje
- redukcijama struje
- redukcijama vode
- redukcijama plina
- poskupljenjima benzina (ne vozim auto, ali mi je žao privrede)
- redukcijama benzina
- poskupljenjima brašna
- redukcijama brašna (na neparne dane ćemo kupovati)
- nedostatkom političke svijesti
- redukciji dogovora
- poskupljenjima takozvanih luksuza: knjige, obrazovanje, izlazaka na ispite, polaganja vozačkih ispita, kazna za žmigavac i slično!
- redukcijama ovih gorespomenutih*

* Obrazloženje: Knjige svakako kupuju oni što su ih osamdesetih kupovali da stane metar Kardelja u regal, nama će ostat mir-jam i kako se objesit selfhelp, obrazovanje je svakako prepušteno MINISTRU pa je to samo po sebi redukcija, izaći ćeš na ispite koje možeš platiti, vozački ispit će biti maestralna završnica reforme policijskih struktura koja počinje sa žmigavcima...

Onda se radujem:
- Političkim susretima, uvijek ovaj napaćeni narod razveseli Miletova ili Zlajina humoreska, dok čekamo Tihog da se nasmije... A onda se i on zakleberi.
- Divnim i demokratskim dijalozima na svim medijima, izjavama raznih portparola, sa KUM-a Jandrićka, ili onaj džedaj iz tužilaštva BIH...
- Ahmetovića kao starog/novog ministra sigurnosti sigurno vidim kao radost.
- Vidim i radost u liku i djelu (sad već počinjem zvučati ko Duvančić)  novog MVP-a koji će svojim
nadasve šarmantnim opaskama i neodoljivom frizurom zasjati na kapitalističkom obzorju i dovesti nove ideje za čovjeka.
- Raduje me i sama pojava Vjekoslava Bevande na vrhu tek formiranog vijeća ministara, čovjeka sa vizijom i naušnicom u uhu, čovjeka kojem bi i Nijaz Duraković pozavidio na kafanskim podočnjacima marke SMB, čovjeka koji je bio manje zlo od Borjane Krišto...

Radost je, kao što se može primijetiti, sveprisutna u mom biću.
Takav razdragan i sav orosio od svakodnevne pornjave sa medija koju nam bez upozorenja poturaju kao politički program, debatne i "Jebite majku ljudima" emisije, mogu komotno da zaključim da je radost jedino što mi preostaje.
Pa ću nastaviti da se radujem a vi ako ste hepi kao ja, nastavite niz radosnih društvenih i inih pojava:
- Prenos skupštine kantona Sarajevo
- Zvijezda možeš biti ti
- Arduana&Aldino
- Javljanje na biro svaka dva mjeseca
- Papak u birou sa dunjom na stalaži i miljeem (kako se to uopšte piše?)
- Vodovod i kanalizacija
- Dimnjaci koje niko ne čisti po zgradama, pa sve čekam da se ne probudim
- Psi lutalice
- Branitelji pasa lutalica
- Zlostavljači pasa lutalica
- Azil za pse lutalice
- Narkomani lutalice
- Komšije iznad, iza, ispod, pored
- Balavurdija istih tih komšija koja horgaju!
- Komšijine bušilice
- Zubarske bušilice (nešto me handri gore lijevo petica)

 ***

"Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše."
(Bernard Shaw)

 De ba Čombe, da ne ispadnemo papci! I sitne duše.

Pujdo

utorak, 10. siječnja 2012.

Guslajmo do zore


Jučer, prekjučer, ovih dana, ili kad već, manji dio države je slavio 20-godišnjicu.
Da, izostavljanje naziva je namjerno. Da, vrijeđa me.
Uhvatih sinoć pred spavanje na televiziji manjeg dijela države, vjerovatno u okviru prazničnog programa, dokumentarac naziva Težina lanaca koji mi privuče pažnju i bogme je i zadrža debela dva sata.
Režiser filma je Boris Malagurski, ili da ne budemo skromni, 23-godišnji "srpski Majkl Mur" .
I režir'o ga je bo'me.

Suma sumarum, kaže Boris otprilike nekako ovako:
Zli Nemci i Zli Amerikanci su odlučili da unište Jugoslaviju izazvavši inflaciju u istoj.
Inflacija je učinila da srbi postanu nezaposleni, gladni i pothranjeni.
Tako nezaposlene, gladne i pothranjene bilo ih je lahko ugnjetavati u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
Gladni, pothranjeni, nezaposleni i ugnjetavani srbi su na nepravdu odlučili odgovoriti pojačanim nacionalizmom, kao očekivanim odbrambenim mehanizmom.
Zahvaljujući bagri lažljivoj novinarskoj (u pozadini idu snimci Kristijan Amanpur) Zli Nemci i Zli Amerikanci su medijski izmanipulisali mase predstavivši taj odbrambeni mehanizam kao napad JNA  na goloruke hrvatske i bosanske patriote, međutim...međutiiiiim...prava istina je da su srpski čuvari Jugoslavije imali posla sa do zuba naoružanim ustašama i mudžahedinima, koje je naoružavao direktno Berlin i Vašington.
Nekako usred svega toga nesretnim slučajem se dese nesretni Vukovar i nesretna Srebrenica, bagra lažljiva novinarska (u pozadini ponovo snimci Kristijan Amanpur) i ovaj put propušta spomenuti kako je po selima oko Srebrenice "ubijen isti broj srpske nejači" i srbi medijskom manipulacijom bivaju predstavljeni kao ultimativni loši momci.
Zbog te iste medijske manipulacije šira javnost nije nikad imala priliku da vidi objektivne reportaže, objektivnih srpskih novinara, o uplakanim bosanskim muslimanima negdje kod Sokoca, koji su jecajući odlazili od svojih komšija srba, sve ljubeći se po tri puta i grleći pobratimski.
Dio u kojem ti rastankom potreseni ljudi objašnjavaju za koji penis uopće sele od svoje braće i sa svoje babovine nisam dočekala.
Onda se desi bombardovanje Beograda.
Jebeno.
Slike ranjene djece, gorućih zgrada, Cece kojoj se prkosno jebe za bombardovanje, prkosnog i inatnog naroda srpskog koji sa metama na majicama dočekuje bombe Zlih Amerikanaca...
Pa se desi otcjepljenje Kosova.
Ugnjetavani, bombardovani, gladni srbi zapravo žale narod Kosova jer ne shvataju da su ih Zli Amerikanci zajebali više nego srbe...a kad shvate, biće kasno, biće kasno...ionako Marko vazda kasno dođe.
Pa onda red priče o rudniku Trepče, red Rambujea, red Zlog Bajdena, red obektivnog Luisa Mekenzija, red ekonomskih teorija koje nam jasno pokazuju da je svrha svega u proteklih 20 godina bila da se mladi ex-jugosloveni lakše regutuju da danas-sutra ubijaju male afganistance pod američkom zastavom te kupuju Persil, Loreal, Nutellu... i uvaljuju se u kredite preko guše.
Malo dodano urbanog štiha sa daškom Beogradskog sindikata i Dubioze kolektiv, et voila!

'ajdeeeee!

Da sam 17-godišnji Nemanja iz Trebinja, živim od 500-njak KM ukupnih roditeljskih primanja, sve za šta znam je postdejtonska Bosna i da odgledam ovaj dokumentarac u sitan sat bila bih dovoljno inspirisana za sav pravednički bijes nepravedno kinjenog naroda, dobrim dijelom već zadojenog mitovima, desetercima i guslama.
I ne, ta činjenica mi nije pomogla da lakše zaspim.

Ipak, ravnoteže među zvijezdama radi;




utorak, 3. siječnja 2012.

Dolazim ti kao fantom slobode...

Javljaju portali, stručna lica, praznikolozi, srećolozi i mjerači podzemnih voda, kako danas bauk najdepresivnijeg dana kruži stratosferom.
Zatreperih pred nagovještajem neopipljive prijetnje k'o grlica u krošnji jasena podno Vezuva u kasno ljeto 79. godine.
No onda odlučno i ponešto prenaglašeno drčno rekoh sebi - "Oggy, ti si izdržljiva brdsko-balkanska vrsta, nadživjela si Ristu Džogu, holandski mesni narezak iz humanitarne pomoći, karijeru Selme Muhedinović, njemačku marku, Impuls dezodoranse, Meki Torabi histeriju i sve reprize novogodišnje Vize za budućnost.
Treći januar može da te poljubi ravno u gluteus!"
Okuražena i naoružana čajem od jednakih omjera kantariona, kamilice i matičnjaka, sa sve tri knjige samopomoći koje dobih za trideseti rođendan, te Internacionalom, Vajtinom pjesmom zlatnoj ribici i himnom 505. bužimske brigade na usnama - budno čekam da ponoć otkuca.
Savršeno neutučena, prognozama u inat.
Ako izdržim do kraja dana to ću shatiti kao pobjedu nad svim ovogodišnjim predviđanjima; loša ekonomija, mizerna politika, poremećena klima, bijedno zdravstvo, loše obrazovanje, loši ljudi. Samo daj.
Ove godine sam raspoložena da preživim statistike i očekivanja.
Treći januar je šapatom pao...a to je tek početak.