petak, 26. listopada 2012.

Bajrambarećula

Valjda znaš da si star kada ti se Bajramom i bajramuje i raduje i plače i ronda jer si prekasno legla ribajući kupatilo u pola tri ujutro.
Tačno u sebi prepoznajem svoju mamu od prije 20 godina, a u svojoj mami prepoznajem "slaba" leđa, mehke obraze i ruke svoje nane. Nema nane evo već sad će i trideset Bajrama.
Njen kat, onaj na male bijele cvjetiće, mama je i ovog predbajramskog spremanja kuće uredno presložila u ormaru. Bog me ne ubio ako još uvijek ne miriše na sapun od jorgovana koji je držala u ladici sa ljetnim dimijama, mada sam svjesna da umišljam.
Sapuni cvijetnog mirisa mi i danas mirišu na starost.
Trepćem na "Kod amidže Idriza" i šmrcanje objašnjavam hunjavicom.
Ima nešto beskrajno sebično tužno u spoznaji da na svijetu postoje samo dvije osobe koje će se nasekirati jer ne nosim potkošulje koje pokrivaju "krsta".
Nisam dedi Bajramom ljubila ruku, nismo to običavali. Ali sam mu unosila u sobu narandže i sitni ćevap od kurbanskog mesa.
Valjda znaš da si ostario i kada ti miris ćevapa nije preintenzivan.
Babi ne ljubim ruku Bajramom, ne običavamo to. Ali mu naspem kafu, skinem pjenu sa površine i mada već godinama znam odgovor upitam hoće li prvo jesti ili će da isijeku meso.
Pričam Pujdi kako svake godine, od kada znam za sebe, babo digne mamu koja je malo prilegla (mada je sramota kunjati Bajramom ) da je pita kolike kurbane da izreže i da provjeri da se na nekog nije zaboravilo, krijem iza podsmijeha koliko su mi dragocijeni ti njihovi rituali.
Ne kažem im to, ne običavamo to...govoriti stvari.
Štaš' govoriti.
Šuti, trepći i šmrcaj, i jest od vakta za hunjavice :)




ponedjeljak, 8. listopada 2012.

Ništa ni s čim ali sve u svemu...

Okej, izbori došli, izbori prošli, biramo tako često da više nije ni velika stvar. Nije nikakva stvar uopšte. Dok trepnem opet će mi neko pjevati da izađem na izbore i uzmem tu nikakvu stvar u svoje ruke (evo, kladim se da će se Dubioza ponovo aktivirati...ono iznenađujuće, skroz).
Skontah da češće izlazim da glasam nego što kupujem čizme, a pri tome to ne znači da kupujem kvalitetne i nepoderive čizme, e to je sjebano.
(Prijedlog za narednu predizbornu kampanju - na teferičima i narodnim veseljima počnite dijeliti i čizme za glasove)
Rezultati su nebitni, iskreno, totalna mi misterija kako se ljudi kod nas mogu uzbuđivati oko pobjednika i gubitnika.
Takvo nešto sam mogla razumjeti ranih 2000-ih, danas u jesen 2012. godine uzbuđenje ljudi koji sada pola sata poslije ponoći čitaju rezultate glasanja - ne mogu shvatiti, i pomalo sam ljubomorna na to iščekivanje.
Ali ono što posebno ama baš nikako ne mogu shvatiti jeste da još uvijek postoji strašno i užasno veliki broj ljudi koji su se opredijelili ne glasati.
Ne osuđujem, samo ne shvatam. A ne shvatam jer mi još niko nije objasnio na smislen način. Niko mi nije objasnio uopće.
Objašnjenje "biram da ne biram" je bedastoća i retardiranost koju ne uvažavam.
Objašnjenje "nije mi se dalo gubiti vrijeme" jeste donekle validno, ali ostavlja mi prostora da tu osobu smatram klasičnim idiotom.

A ti...tebi neću reći ništa, znaš da su ovo oni sati kad se sve utiša i kad mačak želi u kuću, napolju je nevrijeme i nestaje struje.
Nerviram se što nisi ponio kišobran.