Bonov identitet

Imam nekoliko sramota u životu i navika koje krijem k'o guja noge.
Tipa one da se na karti svijeta snalazim k'o Maksim po diviziji, ne bih uspjela pronaći  Burkinu Faso ni da život cijelog legla tek okoćenih zlatnih retrivera ovisi od toga.
Povrće, meso, tjesteninu, rižu i sve ikad kuham dok im ne uzmem dušu i pretvorim je u raskvašenu masu, al dente, lešo i rovito su mi neke čudne strane riječi. Ako nije k'o kod nane i ako se nije pihtijalo četiri sata na tihoj vatri (jal' na kraju šporeta) nije gotovo. Tačka.
Kad niko (a specijalno Pujdo) ne vidi odslušam onog Kakanjca što na Grandu pjeva teške narodnjake, sladak mi je k'o šećer. Što će reći da uzročno-posljedično znam najmanje dvije pjesme Saše Matića.
Subote volim jer se mogu ubiti u salati od mladog luka ili kljukuši s bijelim lukom i neopjevano smrditi.
Još uvijek ponekad grizem nokte.
Užasno sam politički nekorektna.
Jednom sam se razlijepila pred grupom od tridesetak ljudi zapevši nogom o onaj lanac na parkingu.
Jednom se nisam razlijepila u punom vozu jer sam se uhvatila za glavu čovjeka koji je sjedio na sjedištu ispred.
Jedno tri puta sam ušla u pogrešno auto.
Ali sve to nije ništa naspram Vuka-Jeremića-sa-tri-prsta-harmoniku-sviram-sa-tri-prsta-međ'-noge-te-diram i Bono-iz-Novog-Sada blamaže...tačno mi čovjek uljepša vikend.

Žena ženom

Čitam na kliksu onaj članak u kojem se žene, hude, opisuju ružnijim nego što se slučajnom, ništa ne slutećem, prolazniku čine.
K'o biva ženska samokritika i iskompleksiranost svagdašnja.
Pa se zapitah.
Pa se zamislih.
Pa otpuhnuh šiške i pufnice od prašine ispod monitora.
Naime ja sama sebi vazda ljepša i mršavija i sićušnija i ušušnija nego što objektivno jesam, bez zafrkancije.
Pa se onda svaki put šokiram kad na friškim slikama vidim da nemam duge noge za igranje, još manje vito telo za gledanje.
Unazad dvije hefte Pujdi zabezeknuto ponavljam da sam na fotografijama glavata.
Ne razuvjerava me.
I ja se stvarno dječije iskreno zabezeknem što sam glavata...bez obzira što se tokom dana jedno zilion puta pogledam u različitim zrcalnim površinama, bez obzira što sam glavata unazad tri decenije, bez obzira što me ne stežu samo kape sa  labavim pletivom, nikad se ne doživljavam, jel'. glavatom.
Trebam li spominjati koliko me zabezekne broj farmerki u koje stanem?
Pitam jučer mater jel' mi kao djevojčici često ponavljala da sam lijepa, pametna i da mogu biti šta god poželim, pa da tome pripišem svekoliko voljenje same sebe.
Kaže kako je kao i sve dobre majke tog vremena uglavnom ponavljala da ako ne pojedem buraniju i ne naučim tablicu množenja dok se ne vrati s posla bolje da joj ne idem na oči.
I hajde ti sad tu budi pametan.

Gunđ

Zašto se ljudi ibrete svjedočenju Milorada Dodika?
Jesu li ljudi priglupi, nezainteresovani, ili su uzgojili smisao za ironiju?
Zašto je šofer koji nakon sedam dana odluči sjesti za svoj radni volan narodni heroj a ne idiot koji sedam dana nije sjeo za svoj radni volan?
Jeste znali da svaki šesti stanovnik Srbije ima registrovano oružje? To ono što nije u štali ispod sijena što se izvlači za svadbe.
Zašto više ne mogu naći čokoladu od 100 grama? Ko je ukrao mojih 10 grama i to mi naplatio?
Zašto odrasli ljudi fotografišu svoju hranu?
Tolike godine razvoja i napretka da bi došli do toga da se hvalimo jer se spremamo jesti?

Sunce našeg neba

O, državo sa glavnim gradom bez javnog prevoza šest dana.
O, državo sa glavnim gradom u kojem žive građani (što od birvaktile, što "došlje") koji se vozikaju a ni mukajet da povezete kojeg penzionera ili osnovca u svojim polupraznim automobilima.
Ooo, državo sa poslanicima u kantonalnoj skupštini koji sebi na ovom vaktu i zemanu podižu plate za 700KM.
O, državo sa narodom koji je birao i bira i biraće te iste poslanike, ponovo i ponovo i ponovo.
O, državo sjebanog školstva.
O, državo sramotnog zdravstva.
O, državo mita i koverti i bajadera koje se prenose iz ruke u ruku, zemljo kesa sa suhim mesom u čekaonicama porodilišta, domovino ispita teških 2000 maraka.
O ti, državo minimalnim penzijama poniženih staraca koji na pijacu odlaze pred kraj dana da ucjenjuju seljake kojima je isplativije prodati kilu mladog sira u pola cijene nego je vraćati kući, posljednjim autobusom tog dana.
O, državo moje majke koja je danas kupila neki mesni škart sumnjivog sadržaja jer je jeftiniji cijelih 80 feninga.
O, državo, domovino majki u srednjim godinama koje svijetom hodaju krezube jer im je lakše platiti vađenje zuba od popravaka jer sinu srednjoškolcu trebaju patike.
O, državo "mladih" u srednjim 30-im kojima nudiš planiranje porodice u sobičku babine kuće sa tri-četiri generacije pod jednim krovom. Ako su dovoljno sretni.
O, državo naroda koji čeka da iz Željka Komšića progovori neki novi Tito.
Ti...zemljo nepismenih učiteljica, dječaka odraslih u dijaspori koji savršeno znaju taktike kako se rat mogao dobiti, zemljo napirlitanih djevojčica kojima nije baš jasno zašto kupiti flašu Kiseljaka umjesto bočice Jane, zemljo uličnih pasa petardom raznesenih čeljusti, zemljo dječijih kolica kupljenih na 18 rata.
Moja zemljo.
Jadna ti majka.