subota, 8. prosinca 2012.

Let it snow, let it snow, let it snow...

Zima osamdeset i nekih kad bi padni prvi snijeg babo bi izvuci drvene sanke, mene ubaci u crvene Jugoplastika gumene čizme, skafander naslijeđen od starije rodice i do očiju zamota u šal što mama isplela.
Dolazio je u kompletu sa džemperom i suknjom...i čarapama.
Te godine je naime mama naučila plesti riža bodom.
Mene na sanke, sanke na snijeg, cigaru HB ili 57 u jednu a povodac sanki u drugu ruku i tako vukući me između  svjetlucavo skorenih nanosa snijega napravio bi krug, dva, tri..pet.
Sanke su bile nove jer je to bilo manje-više to od mog sankanja.
Samostalno spuštanje niz brežuljke, brijegove a Boga mi i nizbrdice moje je asociralo na mene višestruko razlijepljenu ispod auta, autobusa, kamiona ili grtalice.
Pavlovljevim refleksom i dan danas kad zabijeli prvi put u godini ushitim se k'o da je prvi dan raspusta, u knjižici sve suhe petice a na sijelo dolazi onaj tetak što uvijek tutne za čokoladu.
A i volim miris zime koju mačak unese na šapama.
Volim i čavrljanja o vremenu sa potpunim strancima.
Mora da vlada hronični manjak tema za razgovor u zemljama bez izražena sva četiri godišnja doba, o kako li je samo tamo dosadno čekati autobus koji kasni.
A možda im čak ni autobusi ne kasne.