utorak, 29. studenoga 2011.

Ko je zgazio gospođu Sreću?


Kod nas sreća ide ruku pod ruku sa strahom.Sa oprezom u najboljem slučaju.
Kad si sretan pritaji se.
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću tu, kad si sretan ti kontroliši se.
Kad si sretan a ti šuti - da ne urekneš.
Kad si sretan kucni prstima o sto - da ne čuje zlo.
Kad si sretan i kad lijepo ti je, kad si sretan ubaci kamičak u cipelu, nek' zažulja te.
Kad ti se smije razmisli ponovo, poslije oplakaćeš.
Sem toga, sreća je lijepa samo dok se čeka?
I ako se dovoljno dugo strpiš, tih i neprimjetan u svojoj sreći, proći će...a onda možeš da odahneš i opustiš se, spustiš štitove i odmoriš se.
Sa gorčinom i sa sjetom je lahko i poznato.
Sem toga i od tuge može gore. Uvijek ima gore.
Pa budi tiho, budi kuš, pomakni se s mjesta, prolij bokal vode, pljucni na crnu mačku i reci mašala...da ne čuje gore.
Sve će proći. Ali kakva je to utjeha?Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
Pa sad stisni i nasmiješi se sretno...

subota, 19. studenoga 2011.

K'o biva dan muškaraca


Moj muškarac sprema najukusnije dagnje na svijetu, i kada očistim tanjir prije njega prebaci mi iz svog.
To zato što je uber super.
Ima ta široka ramena i kuleraj Christopher Wallken meets Marti Misterija. I ne hrče. Nikad.
To zato što je baš totalno super.

Moja mama ga voli.
Moj mačak ga voli.
Ja ga volim.
E to je tek super.

Njegove knjige i majice preferiram više od svojih jer mirišu na toplo.
Mirišu na labradora i žutog mačka avlijanera, put u Prag, kuću sa kapijom i kesten. Toplo.

Prepoznaje pjesmu, izvođača, album i godinu izdavanja na prvu notu i ne dosadi mu ni kada testiram znanje najnebuloznijim pitanjima (usputbudirečeno, frontmen grupe Tool je pasionirani vinar, Šobićev prvi album je izašao u Sarajevu a flojdovci su The dark side of the moon izdali '73.)

Za njegovu profesiju nemam ni senzibiliteta ni znanja, ipak poželim slušati satima kako mi pojašnjava, jer to radi odlično i jer tako predivno voli ono što radi, a to sve rjeđe srećem.

On kaže ćufte, ja kažem kolačić.
On ne voli vozove, ja bih sebi kupila jedan.
Ja brbljam, on sluša.
Njegov ćeif cigare, moj čokolada.
I nikad s nekim nisam imala više zajedničkog.

Top modeli mu premršavi (ma mo'š mislit'), opskrbio me svim  sezonama Mućki i hladno je obilazio drogerije u potrazi za nečim za šta je znao samo da se zove "baza za sjenila".

I onda mi neko kaže da bi ovo danas trebao biti njegov dan.
Čuj, dan.
'taaa će dan :)

srijeda, 9. studenoga 2011.

Na putu prema gore

Sjećam se kad sam prvi put vidjela snimke rušenja Starog mosta.
U tri broja prevelikoj pidžami, soba je mirisala na hladnoću koja se uvukla u zidove dvije zime nezagrijane, sama kući kako sam redovno i bila od jutra do mraka te '93., gledala sam kako se u velikim komadima rasipa u Neretvu, spustila se na fotelju i zajecala.
Imala sam osjećaj da su zidovi i prozori sobe isto ledeni kao i Neretva tada, dugo poslije nisam voljela novembre baš zbog nagovještaja te studenti koja se uvlači u kuće, kao  prljava voda.
Do tada sam kroz Mostar samo prolazila na putu prema moru, već sam se nagledala snimaka raskomadanih tijela i gorućih gradova širom zemlje, odrastala uz priče šta će se desiti ako padne linija sa lijeve a šta ako padne sa desne strane, dal' progoni, dal' logori, dal' klanja...i ničim opipljivim ne znam objasniti zašto me prizor baš ovog rušenja srušio u plač. Samo osjećaj da svjedočim jednom od najtužnijih i najbesmislenijih razaranja.
A Bog zna koliko su to bile tužne i obesmisljene godine.

U Mostaru sam poslije bila daleko premalo puta a da bih znala objasniti zašto mu se svaki put obradujem, zašto se tu osjećam na svom i zašto ga posebno volim.
Kažu mi da je to jer ga posjećujem u prolazu, dok je ljetno lijen, lijep i mirisan, kad je rijeka najzelenija i kamen vreo.
Jednog od dolazećih novembara imam u planu kafu u Mostaru, čisto da im dokažem da se varaju.

Što se mene i novembara tiče zadnjih godina su mi posebno važni, ispunjeni bojama, notama, i topli su, kao zagrljaj su topli.

I zadnjih novembara dišem punim plućima...kao nakon izranjanja.
Ponekad pomislim da se svaki pad i skok na dole desio samo zbog ove ljepote disanja sada.
Lijepo je, kao zagrljaj.