Svega manje, ludom radovanje

 Unaprijed se ograđujem jer ja nisam gosn. Duvančić. Ja samo čitam vijesti!

I radujem se  sljedećim stavkama u novoj 2012-oj, pa onda gledaj lafčino stavki ispod!
- poskupljenjima vode
- poskupljenjima struje
- redukcijama struje
- redukcijama vode
- redukcijama plina
- poskupljenjima benzina (ne vozim auto, ali mi je žao privrede)
- redukcijama benzina
- poskupljenjima brašna
- redukcijama brašna (na neparne dane ćemo kupovati)
- nedostatkom političke svijesti
- redukciji dogovora
- poskupljenjima takozvanih luksuza: knjige, obrazovanje, izlazaka na ispite, polaganja vozačkih ispita, kazna za žmigavac i slično!
- redukcijama ovih gorespomenutih*

* Obrazloženje: Knjige svakako kupuju oni što su ih osamdesetih kupovali da stane metar Kardelja u regal, nama će ostat mir-jam i kako se objesit selfhelp, obrazovanje je svakako prepušteno MINISTRU pa je to samo po sebi redukcija, izaći ćeš na ispite koje možeš platiti, vozački ispit će biti maestralna završnica reforme policijskih struktura koja počinje sa žmigavcima...

Onda se radujem:
- Političkim susretima, uvijek ovaj napaćeni narod razveseli Miletova ili Zlajina humoreska, dok čekamo Tihog da se nasmije... A onda se i on zakleberi.
- Divnim i demokratskim dijalozima na svim medijima, izjavama raznih portparola, sa KUM-a Jandrićka, ili onaj džedaj iz tužilaštva BIH...
- Ahmetovića kao starog/novog ministra sigurnosti sigurno vidim kao radost.
- Vidim i radost u liku i djelu (sad već počinjem zvučati ko Duvančić)  novog MVP-a koji će svojim
nadasve šarmantnim opaskama i neodoljivom frizurom zasjati na kapitalističkom obzorju i dovesti nove ideje za čovjeka.
- Raduje me i sama pojava Vjekoslava Bevande na vrhu tek formiranog vijeća ministara, čovjeka sa vizijom i naušnicom u uhu, čovjeka kojem bi i Nijaz Duraković pozavidio na kafanskim podočnjacima marke SMB, čovjeka koji je bio manje zlo od Borjane Krišto...

Radost je, kao što se može primijetiti, sveprisutna u mom biću.
Takav razdragan i sav orosio od svakodnevne pornjave sa medija koju nam bez upozorenja poturaju kao politički program, debatne i "Jebite majku ljudima" emisije, mogu komotno da zaključim da je radost jedino što mi preostaje.
Pa ću nastaviti da se radujem a vi ako ste hepi kao ja, nastavite niz radosnih društvenih i inih pojava:
- Prenos skupštine kantona Sarajevo
- Zvijezda možeš biti ti
- Arduana&Aldino
- Javljanje na biro svaka dva mjeseca
- Papak u birou sa dunjom na stalaži i miljeem (kako se to uopšte piše?)
- Vodovod i kanalizacija
- Dimnjaci koje niko ne čisti po zgradama, pa sve čekam da se ne probudim
- Psi lutalice
- Branitelji pasa lutalica
- Zlostavljači pasa lutalica
- Azil za pse lutalice
- Narkomani lutalice
- Komšije iznad, iza, ispod, pored
- Balavurdija istih tih komšija koja horgaju!
- Komšijine bušilice
- Zubarske bušilice (nešto me handri gore lijevo petica)

 ***

"Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše."
(Bernard Shaw)

 De ba Čombe, da ne ispadnemo papci! I sitne duše.

Pujdo

Guslajmo do zore

Jučer, prekjučer, ovih dana, ili kad već, manji dio države je slavio 20-godišnjicu.
Da, izostavljanje naziva je namjerno. Da, vrijeđa me.
Uhvatih sinoć pred spavanje na televiziji manjeg dijela države, vjerovatno u okviru prazničnog programa, dokumentarac naziva Težina lanaca koji mi privuče pažnju i bogme je i zadrža debela dva sata.
Režiser filma je Boris Malagurski, ili da ne budemo skromni, 23-godišnji "srpski Majkl Mur" .
I režir'o ga je bo'me.

Suma sumarum, kaže Boris otprilike nekako ovako:
Zli Nemci i Zli Amerikanci su odlučili da unište Jugoslaviju izazvavši inflaciju u istoj.
Inflacija je učinila da srbi postanu nezaposleni, gladni i pothranjeni.
Tako nezaposlene, gladne i pothranjene bilo ih je lahko ugnjetavati u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
Gladni, pothranjeni, nezaposleni i ugnjetavani srbi su na nepravdu odlučili odgovoriti pojačanim nacionalizmom, kao očekivanim odbrambenim mehanizmom.
Zahvaljujući bagri lažljivoj novinarskoj (u pozadini idu snimci Kristijan Amanpur) Zli Nemci i Zli Amerikanci su medijski izmanipulisali mase predstavivši taj odbrambeni mehanizam kao napad JNA  na goloruke hrvatske i bosanske patriote, međutim...međutiiiiim...prava istina je da su srpski čuvari Jugoslavije imali posla sa do zuba naoružanim ustašama i mudžahedinima, koje je naoružavao direktno Berlin i Vašington.
Nekako usred svega toga nesretnim slučajem se dese nesretni Vukovar i nesretna Srebrenica, bagra lažljiva novinarska (u pozadini ponovo snimci Kristijan Amanpur) i ovaj put propušta spomenuti kako je po selima oko Srebrenice "ubijen isti broj srpske nejači" i srbi medijskom manipulacijom bivaju predstavljeni kao ultimativni loši momci.
Zbog te iste medijske manipulacije šira javnost nije nikad imala priliku da vidi objektivne reportaže, objektivnih srpskih novinara, o uplakanim bosanskim muslimanima negdje kod Sokoca, koji su jecajući odlazili od svojih komšija srba, sve ljubeći se po tri puta i grleći pobratimski.
Dio u kojem ti rastankom potreseni ljudi objašnjavaju za koji penis uopće sele od svoje braće i sa svoje babovine nisam dočekala.
Onda se desi bombardovanje Beograda.
Jebeno.
Slike ranjene djece, gorućih zgrada, Cece kojoj se prkosno jebe za bombardovanje, prkosnog i inatnog naroda srpskog koji sa metama na majicama dočekuje bombe Zlih Amerikanaca...
Pa se desi otcjepljenje Kosova.
Ugnjetavani, bombardovani, gladni srbi zapravo žale narod Kosova jer ne shvataju da su ih Zli Amerikanci zajebali više nego srbe...a kad shvate, biće kasno, biće kasno...ionako Marko vazda kasno dođe.
Pa onda red priče o rudniku Trepče, red Rambujea, red Zlog Bajdena, red obektivnog Luisa Mekenzija, red ekonomskih teorija koje nam jasno pokazuju da je svrha svega u proteklih 20 godina bila da se mladi ex-jugosloveni lakše regutuju da danas-sutra ubijaju male afganistance pod američkom zastavom te kupuju Persil, Loreal, Nutellu... i uvaljuju se u kredite preko guše.
Malo dodano urbanog štiha sa daškom Beogradskog sindikata i Dubioze kolektiv, et voila!

'ajdeeeee!

Da sam 17-godišnji Nemanja iz Trebinja, živim od 500-njak KM ukupnih roditeljskih primanja, sve za šta znam je postdejtonska Bosna i da odgledam ovaj dokumentarac u sitan sat bila bih dovoljno inspirisana za sav pravednički bijes nepravedno kinjenog naroda, dobrim dijelom već zadojenog mitovima, desetercima i guslama.
I ne, ta činjenica mi nije pomogla da lakše zaspim.

Ipak, ravnoteže među zvijezdama radi;

Dolazim ti kao fantom slobode...

Javljaju portali, stručna lica, praznikolozi, srećolozi i mjerači podzemnih voda, kako danas bauk najdepresivnijeg dana kruži stratosferom.
Zatreperih pred nagovještajem neopipljive prijetnje k'o grlica u krošnji jasena podno Vezuva u kasno ljeto 79. godine.
No onda odlučno i ponešto prenaglašeno drčno rekoh sebi - "Oggy, ti si izdržljiva brdsko-balkanska vrsta, nadživjela si Ristu Džogu, holandski mesni narezak iz humanitarne pomoći, karijeru Selme Muhedinović, njemačku marku, Impuls dezodoranse, Meki Torabi histeriju i sve reprize novogodišnje Vize za budućnost.
Treći januar može da te poljubi ravno u gluteus!"
Okuražena i naoružana čajem od jednakih omjera kantariona, kamilice i matičnjaka, sa sve tri knjige samopomoći koje dobih za trideseti rođendan, te Internacionalom, Vajtinom pjesmom zlatnoj ribici i himnom 505. bužimske brigade na usnama - budno čekam da ponoć otkuca.
Savršeno neutučena, prognozama u inat.
Ako izdržim do kraja dana to ću shatiti kao pobjedu nad svim ovogodišnjim predviđanjima; loša ekonomija, mizerna politika, poremećena klima, bijedno zdravstvo, loše obrazovanje, loši ljudi. Samo daj.
Ove godine sam raspoložena da preživim statistike i očekivanja.
Treći januar je šapatom pao...a to je tek početak.