Guslajmo do zore

Jučer, prekjučer, ovih dana, ili kad već, manji dio države je slavio 20-godišnjicu.
Da, izostavljanje naziva je namjerno. Da, vrijeđa me.
Uhvatih sinoć pred spavanje na televiziji manjeg dijela države, vjerovatno u okviru prazničnog programa, dokumentarac naziva Težina lanaca koji mi privuče pažnju i bogme je i zadrža debela dva sata.
Režiser filma je Boris Malagurski, ili da ne budemo skromni, 23-godišnji "srpski Majkl Mur" .
I režir'o ga je bo'me.

Suma sumarum, kaže Boris otprilike nekako ovako:
Zli Nemci i Zli Amerikanci su odlučili da unište Jugoslaviju izazvavši inflaciju u istoj.
Inflacija je učinila da srbi postanu nezaposleni, gladni i pothranjeni.
Tako nezaposlene, gladne i pothranjene bilo ih je lahko ugnjetavati u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
Gladni, pothranjeni, nezaposleni i ugnjetavani srbi su na nepravdu odlučili odgovoriti pojačanim nacionalizmom, kao očekivanim odbrambenim mehanizmom.
Zahvaljujući bagri lažljivoj novinarskoj (u pozadini idu snimci Kristijan Amanpur) Zli Nemci i Zli Amerikanci su medijski izmanipulisali mase predstavivši taj odbrambeni mehanizam kao napad JNA  na goloruke hrvatske i bosanske patriote, međutim...međutiiiiim...prava istina je da su srpski čuvari Jugoslavije imali posla sa do zuba naoružanim ustašama i mudžahedinima, koje je naoružavao direktno Berlin i Vašington.
Nekako usred svega toga nesretnim slučajem se dese nesretni Vukovar i nesretna Srebrenica, bagra lažljiva novinarska (u pozadini ponovo snimci Kristijan Amanpur) i ovaj put propušta spomenuti kako je po selima oko Srebrenice "ubijen isti broj srpske nejači" i srbi medijskom manipulacijom bivaju predstavljeni kao ultimativni loši momci.
Zbog te iste medijske manipulacije šira javnost nije nikad imala priliku da vidi objektivne reportaže, objektivnih srpskih novinara, o uplakanim bosanskim muslimanima negdje kod Sokoca, koji su jecajući odlazili od svojih komšija srba, sve ljubeći se po tri puta i grleći pobratimski.
Dio u kojem ti rastankom potreseni ljudi objašnjavaju za koji penis uopće sele od svoje braće i sa svoje babovine nisam dočekala.
Onda se desi bombardovanje Beograda.
Jebeno.
Slike ranjene djece, gorućih zgrada, Cece kojoj se prkosno jebe za bombardovanje, prkosnog i inatnog naroda srpskog koji sa metama na majicama dočekuje bombe Zlih Amerikanaca...
Pa se desi otcjepljenje Kosova.
Ugnjetavani, bombardovani, gladni srbi zapravo žale narod Kosova jer ne shvataju da su ih Zli Amerikanci zajebali više nego srbe...a kad shvate, biće kasno, biće kasno...ionako Marko vazda kasno dođe.
Pa onda red priče o rudniku Trepče, red Rambujea, red Zlog Bajdena, red obektivnog Luisa Mekenzija, red ekonomskih teorija koje nam jasno pokazuju da je svrha svega u proteklih 20 godina bila da se mladi ex-jugosloveni lakše regutuju da danas-sutra ubijaju male afganistance pod američkom zastavom te kupuju Persil, Loreal, Nutellu... i uvaljuju se u kredite preko guše.
Malo dodano urbanog štiha sa daškom Beogradskog sindikata i Dubioze kolektiv, et voila!

'ajdeeeee!

Da sam 17-godišnji Nemanja iz Trebinja, živim od 500-njak KM ukupnih roditeljskih primanja, sve za šta znam je postdejtonska Bosna i da odgledam ovaj dokumentarac u sitan sat bila bih dovoljno inspirisana za sav pravednički bijes nepravedno kinjenog naroda, dobrim dijelom već zadojenog mitovima, desetercima i guslama.
I ne, ta činjenica mi nije pomogla da lakše zaspim.

Ipak, ravnoteže među zvijezdama radi;