O nespavanju u akšamsko doba

Stvari me lupe poput malja tek kad se slegnu.

I onda tako lupljena (lupnuta?) sa telećim pogledom zvjeram naokolo i čekam da mi se kaže šta to bolan bi.
Kad je napeto, kad je crno pred svitanje najiritantniji sam sabur i zen u kantonu, općini i izbornoj jedinici, maltretiram znane i neznane sa; nek' se živo i zdravo, uvijek ima gore, nabrojim sve sa rakovima, psorijazama, sifilisima i reumama kojih se mogu sjetiti/izmisliti ih, samo nek' ne puca i jutro će promijeniti sve tlapnjama.
I onda snijeg počne bubat s krovova, neotplaćeni passati zaljevati me lokvama, sa sedmicom zakašnjenja shvatim da sam izgubila apsolutno sve sa kompjutera u njegovom jubilarnom osamstošesn'estom umiranju po redu (Die Hard Disk, die...), dan postane neobjašnjivo prekratak kad ga prespavam pola i onda mi neko odvrne ton na tv-u dok pokušavam telefonirat.
A onda kvrcnem.
A ja kad kvrcnem na vidiku nikog da mi kaže da je nečija tetka od jetrve umrla od granuloma i da za koji penis se ja tu stresam, i nek' ne puca, nek' ima hljeba, soli i hayatovih zvijezda...puna šaka brade.

Obzirom na zakašnjelost reakcija nije za iznenaditi ako nekako s proljeća skontam da nas je snijeg bio zavejo, da mi se umalo kuća zapalila i da me uz jutarnju kafu dočekuju foto-galerije pasa raznesenih glava iskeženih zubala.

Zapravo, imala sam poentu, al' ćete mi morati vjerovati na riječ.