Ponekad maštam kako ostavljam poruku na frižideru "Izašla sam u granap po cigare, vraćam se za 15 minuta", obuvam se, navlačim mantil i ne vratim se više nikad.
I sa svakim korakom kojim odmičem sve me se manje tiče skidanje riječi genocid sa spomen oblježja žrtvama, erm...genocida, u Višegradu.
Sve me manje dotiče potencijalno ravnanje sa zemljom kuće u Pionirskoj ulici u kojoj je juna 1992. zapaljeno 70 ljudi, u tom istom Višegradu, u kojem riječ genocid vrijeđa osjećaje.
Fućka me se više nego trenutno za Kusturicu, kako god da se danas zove, koji u tom i takvom Višegradu od nečijih para zida neko sranje od Andrićgrada.
E moj Andriću, e moj Višegrade...
Pa potrčim, a ispod džonova mi ostaju i generalni konzul BiH u SAD-u koji u Čikagu proslavlja dan republike genocidne, veličajući osuđene ratne zločice, i motel Vilina vlas, kamp za silovanje bošnjakinja, koji i danas radi kao "rehabilitacioni centar", kako mu na službenoj stranici piše, i Milan i Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević i sav taj mulj, blato, zemlja, glina, pijesak, šljaka i mokra trava koji kriju još ko zna koliko glava, rebara, pršljenova.
E da bar pušim...
Nema komentara:
Objavi komentar