O zastavama, godinama i koječemu

U svojih trideset godina ustajala sam na zastavu sa bakljama, sa dimnjacima, ljiljanima i zvjezdicama.
Pa nije ni malo.

Sa jednom Lejlom sam se potukla na velikom odmoru jer sam odbila skinuti crvenu beretkicu u učionici i pored slike Maršala, koji gleda sve nas, postavljene iznad table a između dječijih crteža državnog i republičkog grba.
Mogla bih reći kako je u pozadini toga bio moj nijemi bunt protiv mrskog jednoumlja, anarhistički duh ili otpor prema autoritetima jednopartijskog sistema (dabome), međutim istina jeste da me dan prije mama ponovo ošišala na ćasu što sam ja, nešto ranije tog jutra, pokušala popraviti makazicama za nokte.
Ali srećom Lejla me namlatila k'o vola u kupusu te je to moje asimetrične šiške potpuno stavilo u drugi plan.
U svoju odbranu moram reći da je imala kojih 10-ak kila više od mene te me lahko savladala tako što je bukvalno sjela na mene.
To što danas ja imam 10-ak kila više i što mi počesto radi o glavi, budući da je sasvim solidna frizerka, i nije neka utjeha.

U frizeraju u kojem Lejla radi na ćošku velikog ogledala zalijepljena je malena slikica na kojoj je grb sa ljiljanima.
Muž vlasnice poginuo je '92. pod tom zastavom.
Tarik, sin, imao je četiri godine i pretpostavljam da je slikica iz onog vremena kada smo svi mi, prerano odrasli, skupljali gelere, čahure i ambleme sa ljiljanima i tim grbom Kotromanićeve Bosne, skinute sa vojnih beretki očeva.
Ne da smo imali neku preciznu predstavu ni o Tvrtku ni o srednjovjekovnoj Bosni. Ali dobro, danas ni pola naših historičara nema predstavu o istoj...tempora, mores, kakav vakat takvo i vrijeme i tako te stvari.
Nejse.

'98. godine sam već bila srednjoškolka, na slobodnom času kod profesorice bosanskog jezika slušali smo Radeta Šerbedžiju sa školskog gramofona i upadali jedni drugima u riječ.

A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...

Na pitanje kako nam se dopada nova državna zastava jednoglasno smo se složili da nas podsjeća na dezen za pidžame.
Koristili smo termine ružno, nametnuto, stranci, Dejton, Karlos Vestendorp...
A Rade nabraja kako nabraja.

Prođe od tada Bajrama i Bajrama, gledam neku noć Dodika kako nešta bacaka tu zastavicu, te shvatih kako sam usput neosjetno baš zavoljela te plavo-žute trouglove sa devet zvjezdica.
Mile me podsjeti.
Pa nije ni to malo.