Šta djeca znaju o zavičaju

Sarajevo ima Dan mladosti, uz pivce i vatromet, dok Tuzla ima Kapiju i sjećanje da nema njih 71.
Zenica ima fudbalske navijače koji psuju Markale, a Sarajevo nema preko 1600 djece.
Srebrenica ima nož, žicu i klizišta, ali muškaraca i dječaka nema.
Banja Luka ima skup podrške Ratku Mladiću a nema Dan državnosti, Federacija nema dan žalosti za pet banjalučkih mladića.
Republika Srpska ima genocid.
Mostar ima svega, stari - novi most, Mepas Mall, istočni i zapadni dio.
Prijedor ima Emira Hodžića koji se logoraša Omarske prisjeća usamljen i utišan, jer Prijedor nema pokajanja.
Kalesija ima zlostavljače maloljetnice i komšije kojih se to godinama ne tiče.
Stolac od skoro nema dvije škole pod jednim krovom, ali Široki Brijeg ima ubicu Vedrana Puljića.
Konjic ima Trusinu i Rasemu Handanović, Brčko ima Moniku Simonović i logor Luka.
Svega...
On će meni, nema Bosne.

Hej

Ima dana koji liče na beskrajno dugi zvuk preturanja po ladicama.
Registruješ ga iz druge sobe, prepoznaš, a ako potraje počne da te nervira i upit "šta tražiš?" više izražava iziritiranost nego zainteresovanost.
Beskonačno dug zvuk šuškanja kese, sudaranja igala za pletenje i istrošenog lažnog Zippo upaljača, prevrtanje starog mobitela, zveckanje novčića koje je neko nekada skupljao kao mali a koji se poslije godinama, za svakog proljetnog spremanja, prebacuju iz ladice u ladicu, tupi zvuk poskakivanja plastičnih dugmića i zakački za zavjese preko olovaka koje više ne pišu.
Šuška, zvecka, odzvanja, škripi, grebe, čangrlja...
Kakofonija sitnih zvukova, na svaki pokret nestrpljivih šaka koje traže.
A onda opet, ima dana koji liče na zvuk pljuska po oživjelim, ojačalim, zazelenjelim krošnjama oraha.
Uredan, usklađen, skoro horski fino podešen zvuk.
Kao mrmljanje molitve i prve deklinacije.
Rosa, rosae, rosae, rosam, rosa, rosa...
I ništa.
Dan dođe, dan prođe, ima dana.
Hoće li ih biti koliko i zvukova?

Ljuba namiguša

Uz ovo se ženit', raženit' pa opet priženit', posvađat', sjecani burek razvuć', voljeti, nervirati, ne slagati, ne lagati, počinjati, završavati, i na kraju dana znati da si tu.
Deder!
 

Maj je

Imamo mrave, kaže mi mati, otpuhujući jednog sa šoljice prije nego je napuni kafom.
Nafaka, odgovorim podižući prema svjetlu ruku, da bolje vidim drugog kako trčkara između dva madeža na podlaktici.

Ona je bila tetka, odavno se zaboravilo čija tačno, u kojem koljenu i sa čije strane...tako, tetka, svačija.
Sitna, tamna i naborana. Sa dvije pletenice crno-bijele kose koje su na leđima izvirivale ispod šalčeta paisley uzorka koji me uvijek podsjećao na rasplesane amebe.
Sitna, tamna, naborana žena koja je trčkarala naokolo od kuhanja somuna do kadifica u bašti, od abdesta do pletenja priglavaka, od mene do gurabija, od gurabija do češljanja vune iz jastuka, tih godina kada je sve mirisalo na Opal pastu.
K'o mali crni mravić.
Nije mi dala da spavam u akšamsko vrijeme, rekla bi da nije lijepo i tutnula mi da iz riže razasute po tabli vadim crna zrna.
Kad se mačka umiva okrenuta prema  sjeveru predviđala je kišu.
Kad sam se namjerila da je učim pisati smješkala se i pustila da povlačim po svesci velika slova njenog imena.
Kad mi je dosadilo smješkala se i pustila.
Kad sam je zadnji put vidjela pričala mi kako je odškolovala dva sina na krompirušama, jedan dan od naerendanog krompira a drugi dan od izrezanog na kockice, da se stvori privid raznovrsnosti.
Skidoh joj tada mrava sa šalčeta, prije nego je sa jedne od "ameba" šmugn'o u kerani porub, nafaka, reče ona.
Otpuhnuh ga prema svjetlu.