Hej

Ima dana koji liče na beskrajno dugi zvuk preturanja po ladicama.
Registruješ ga iz druge sobe, prepoznaš, a ako potraje počne da te nervira i upit "šta tražiš?" više izražava iziritiranost nego zainteresovanost.
Beskonačno dug zvuk šuškanja kese, sudaranja igala za pletenje i istrošenog lažnog Zippo upaljača, prevrtanje starog mobitela, zveckanje novčića koje je neko nekada skupljao kao mali a koji se poslije godinama, za svakog proljetnog spremanja, prebacuju iz ladice u ladicu, tupi zvuk poskakivanja plastičnih dugmića i zakački za zavjese preko olovaka koje više ne pišu.
Šuška, zvecka, odzvanja, škripi, grebe, čangrlja...
Kakofonija sitnih zvukova, na svaki pokret nestrpljivih šaka koje traže.
A onda opet, ima dana koji liče na zvuk pljuska po oživjelim, ojačalim, zazelenjelim krošnjama oraha.
Uredan, usklađen, skoro horski fino podešen zvuk.
Kao mrmljanje molitve i prve deklinacije.
Rosa, rosae, rosae, rosam, rosa, rosa...
I ništa.
Dan dođe, dan prođe, ima dana.
Hoće li ih biti koliko i zvukova?