Maj je

Imamo mrave, kaže mi mati, otpuhujući jednog sa šoljice prije nego je napuni kafom.
Nafaka, odgovorim podižući prema svjetlu ruku, da bolje vidim drugog kako trčkara između dva madeža na podlaktici.

Ona je bila tetka, odavno se zaboravilo čija tačno, u kojem koljenu i sa čije strane...tako, tetka, svačija.
Sitna, tamna i naborana. Sa dvije pletenice crno-bijele kose koje su na leđima izvirivale ispod šalčeta paisley uzorka koji me uvijek podsjećao na rasplesane amebe.
Sitna, tamna, naborana žena koja je trčkarala naokolo od kuhanja somuna do kadifica u bašti, od abdesta do pletenja priglavaka, od mene do gurabija, od gurabija do češljanja vune iz jastuka, tih godina kada je sve mirisalo na Opal pastu.
K'o mali crni mravić.
Nije mi dala da spavam u akšamsko vrijeme, rekla bi da nije lijepo i tutnula mi da iz riže razasute po tabli vadim crna zrna.
Kad se mačka umiva okrenuta prema  sjeveru predviđala je kišu.
Kad sam se namjerila da je učim pisati smješkala se i pustila da povlačim po svesci velika slova njenog imena.
Kad mi je dosadilo smješkala se i pustila.
Kad sam je zadnji put vidjela pričala mi kako je odškolovala dva sina na krompirušama, jedan dan od naerendanog krompira a drugi dan od izrezanog na kockice, da se stvori privid raznovrsnosti.
Skidoh joj tada mrava sa šalčeta, prije nego je sa jedne od "ameba" šmugn'o u kerani porub, nafaka, reče ona.
Otpuhnuh ga prema svjetlu.