U ime nas!

Sjecam se situacije, mozda sam imao 6-7 godina, odnekle sam "izrovio" neki ilustrovani jugoslovenski kosarkaski prirucnik koji je imao simpaticne ilustracije (za polaganje se nasla ilustracija konobara-kosarkasa koji umjesto nekog jela ispod ogromnog poklopca pokazao loptu) i po prvi put se "ozbiljnije" susreo sa kosarkom.
Drugi put me rahmetli otac odveo na igraliste i ja sam bezuspjesno pokusavao pogoditi odnosno makar dobaciti do obruca. Od tad me neka visa sila svaki put prekidala da ostavim violetu (bicikl) i gledam cibonu, reprezentaciju, ili jugoplastiku i one zute graficke brojke rezultata.
Drazen je jos hodao ovom zemljom.
I sjecam se jednog, Drazen je najbolji i gdje god da igrao za njega smo navijali, ali je Mirza uvijek bio k'o neki clan porodice kojeg nikako da upoznam... Tako bilo!
Dajdza (isto kosarkas) i moj otac bi u nekoj prici spomenuli Mirzu i samo uz seretsko namigivanje bi rekli: Ama Mirza jee... I ne bi dovrsili recenicu. Tek cu kasnije shvatiti nastavak tog isareta.
I ja pocnem u KK BOSNI tih nekih sumornih (ne duhom) poslijeratnih godina.Ucim polaganje, roling, sut, vodjenje lopte. I ucim se zivjeti.
I svaki put kad bih zbog rane pubertetske ljenosti htio ne otici na trening, sjetim se da je Mirza ostajao 2 sata poslije treninga da suta slobodna bacanja jer mu nisu isla (bilesi jer su staticna i nema igre) i mijenjao po 3 majice za trening. Sjetim se bratove price kad je na nekim MOSI igrama, u "Kutiji sibica" u Zagrebu, isao maksuz da gleda trening Drazena koji je jedino prestajo trenirati (ostavsi sam) na sugestiju trenera da je dosta vise.
Nakon veceras i nakon sjajne pobjede protiv, realno, indisponirane Rumunije, vidim upravo to.
Nije to ni trening, niti izgaranje na terenu niti imati dobru tehniku. Po prvi put vidim od osnivanja Reprezentacije Bosne i Hercegovine. Vidim zelju i pobjednicki mentalitet.
Bas onakav kakav je imao Mirza.
Eto, upravo onakav, kakav nas je krasio nakon ocite kradje sudija u Gruziji, kad smo trebali puci po savovima i zadovoljit se sa floskulom da su nas sudije pokrale. Ali nismo, jedan drugi Mirza, je ubacio tricu kad je najvise trebalo i hladnom rukom ( poput Nenada Markovica, kad je pokazao univerzalni znak za tisinu u Splitu) ubacio dva rutinska slobodna bacanja.
To je onaj ostatak recenice koje sam tek shvatao naknadno.
Isaret je i pametnom dovoljan kazu, a ja  ponavljajuci polaganje i lijevom i desnom rukom po milioniti put na treninzima se vracao na onu ilustraciju konobara-kosarkasa koji nosi ogromnu tacnu i otvoren pladanj gdje je lopta otvorena lijeva ruka (koja prikriva i ceka faul) i od tablu uz faul-kos.
Hvala ti druze moj, u ime ove mladosti!

Pujdo