Čika Jova

Uzo deda svog unuka,
metn'o ga na krilo,
Pa uz gusle pevao mu
Što je negda bilo.
Pevao mu srpsku slavu -
I srpske junake -
Pevao mu ljute bitke -
Muke svakojake.
Dedi oko zablistalo,
Pa suzu proliva,
I unuku svome reče
Da gusle celiva.
Dete gusle celivalo;
P' onda pita živo:
"Je li, deda, zašto sam ja
Te gusle celiv'o?"
"Ti ne shvataš, Srpče malo!
Mi stariji znamo!
Kad dorasteš, kad razmisliš,
Kaz'će ti se samo!

To si ti

.

“Stvarni mir ne ogleda se u prestanku tenzija već u prisustvu pravde.”

U dva taba mi otvorene vijesti za početak dana, fotografije iz Tomašice i lista oslobođenih ratnih ubica, prvobitno optuženih na višedecenijske kazne.
Negdje između grla i dijafragme mi se zapetljalo gusto klupko psovki, kletvi, preklinjanja, nevjerice, poniženja, srama, žuči i onog nečeg užasnog ravnodušnog jer već odavno očekujem sve i ne nadam se ničemu.
Umjesto riječi, kao mantra potpune nemoći od koje se dobija čir, klokoće mi preko jezika - jebovampasmaterdavamjebodavamjebodavamjebopasmaterdavamjbodavamjebodavamjebodavamjebo...

Zlatni rog izoblja

Imam cuku. Cuko ima tri noge i mene i jednog crnog namrgođenog mačka.
I njega koji me uči da odgajam cuku sa tri noge.
Imam crvene jabuke i šljive koje opadaju i nisu crvave i 23 tegle bestilja i jutanu vreću zakačenu za ekser u šupi u koju će babo da pobere orahe.
Može li jesenskije od toga?
Imam ovu subotu u kojoj je sve savršeno uredu i u kojoj imam sve što sam ikada željela da se tačno plašim nedjelje...jer koliko može uopće trajati osjećaj imanja svega što ti je ikada trebalo, bez da te nešto složi po nosu?
No, imam vjere koja daje sigurnost i snagu, pretpostavljam da vjera to i radi.
I on mi daje snagu. Volim vjerovati da je nekim kapilarnim pojavama i ja razljevam u njegov krvotok...živi, dišući, toplokrvni organizam, on i ja.

How soon is now

U normalnim okolnostima ljude zbližava sport, muzika, mogućnost napredovanja kroz udruženi rad, osjećaj pripadnosti, ljubav...
U bosanskohercegovačkim okolnostima ljude zbližava kada ih izabrani političar nazivaju kopiladima, kada parlamentarci kao odgovor na proteste odgovaraju šprdačinom o olešavanju kobasicama, dekani koji pljuju po studentima, djeci poginulih boraca, Aleksandra Pandurević, bolesna djeca i ono kad ljuljne dva metra snijega.
I zato, bring it on, što gore - to bolje, pa kad tad prevršiće se ta neka kritična tačka poniženja.
Ne još, ne ni uskoro, još su penzije relativno redovne, još je tu komad babine šume koji se može prodati kad zafali hiljadarka za auto staro 15 godina, još je duhan za motanje jeftin i  ne udaraju preko bubrega pendrecima, ali kad tad bijeda će doseći taj nivo koji prevazilazi sve ono po čemu se razlikujemo.

And no regime can buy or sell me...

Ma jebite se devedesete...

Ranije nego što sam se nadala sustiže me generacijski jaz.
Ranije nego što sam se nadala nađoh se u onom žaljenju što nemam deset previše za pobunu ni deset manje za svejednost.
Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena, kišna i lijepa. Peglala sam, spavala, voljela, kuhala, čitala, žonglirala sa svim onim zbog čega Mu se ne mogu nazahvaljivati i svega onoga što mi kao pelin skuplja usta.

Bio je 25. maj i prije 18 godina, ili mi se samo čini ili su majevi tih godina bili najzeleniji ikada, pubertet me je preskočio, nije bilo prigodno biti u pubertetu 1995. godine.
Pubertet i djetinjstvo su preskočili i najveći broj od 71 poginulih na tuzlanskoj Kapiji tog 25. maja...njih ne jer nije bilo prigodno već zbog toga što su raskomadani jednim ispaljivanjem granate.

Bio je 25. maj i prije 26 godina, ništa nikada neće mirisati kao trešnje u dedinoj avliji kada dotrčiš nakon priredbe u školi na kojoj su ti aplaudirali poslije recitacije i mama i babo i pola komšiluka i učitelj i tajna simpatija.
Ispalit ćemo topovske plotune
u slavu mira bratsva i slobode
u slavu svih onih koji će da se rode
i koji su već rođeni...

Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena. Veliki broj onih koji prije 26 godine nisu bili ni pomisao oblokalo se slaveći i dernečeći Dan mladosti, braneći se kako je ono prije 18 godina bilo prije njih.
Jebite se vi, generacijo devedesetih, kakva decenija takva i generacija.
Generacijo lažnjaka, smartfona i ajfona na otplatu, kupljenih lektira, kupljenih diploma, lažnih sisa, tvitera i fejsbuka, i neznanja, o kako samo beskonačnog neznanja.
A da mi je bar svejedno.

Bonov identitet

Imam nekoliko sramota u životu i navika koje krijem k'o guja noge.
Tipa one da se na karti svijeta snalazim k'o Maksim po diviziji, ne bih uspjela pronaći  Burkinu Faso ni da život cijelog legla tek okoćenih zlatnih retrivera ovisi od toga.
Povrće, meso, tjesteninu, rižu i sve ikad kuham dok im ne uzmem dušu i pretvorim je u raskvašenu masu, al dente, lešo i rovito su mi neke čudne strane riječi. Ako nije k'o kod nane i ako se nije pihtijalo četiri sata na tihoj vatri (jal' na kraju šporeta) nije gotovo. Tačka.
Kad niko (a specijalno Pujdo) ne vidi odslušam onog Kakanjca što na Grandu pjeva teške narodnjake, sladak mi je k'o šećer. Što će reći da uzročno-posljedično znam najmanje dvije pjesme Saše Matića.
Subote volim jer se mogu ubiti u salati od mladog luka ili kljukuši s bijelim lukom i neopjevano smrditi.
Još uvijek ponekad grizem nokte.
Užasno sam politički nekorektna.
Jednom sam se razlijepila pred grupom od tridesetak ljudi zapevši nogom o onaj lanac na parkingu.
Jednom se nisam razlijepila u punom vozu jer sam se uhvatila za glavu čovjeka koji je sjedio na sjedištu ispred.
Jedno tri puta sam ušla u pogrešno auto.
Ali sve to nije ništa naspram Vuka-Jeremića-sa-tri-prsta-harmoniku-sviram-sa-tri-prsta-međ'-noge-te-diram i Bono-iz-Novog-Sada blamaže...tačno mi čovjek uljepša vikend.

Žena ženom

Čitam na kliksu onaj članak u kojem se žene, hude, opisuju ružnijim nego što se slučajnom, ništa ne slutećem, prolazniku čine.
K'o biva ženska samokritika i iskompleksiranost svagdašnja.
Pa se zapitah.
Pa se zamislih.
Pa otpuhnuh šiške i pufnice od prašine ispod monitora.
Naime ja sama sebi vazda ljepša i mršavija i sićušnija i ušušnija nego što objektivno jesam, bez zafrkancije.
Pa se onda svaki put šokiram kad na friškim slikama vidim da nemam duge noge za igranje, još manje vito telo za gledanje.
Unazad dvije hefte Pujdi zabezeknuto ponavljam da sam na fotografijama glavata.
Ne razuvjerava me.
I ja se stvarno dječije iskreno zabezeknem što sam glavata...bez obzira što se tokom dana jedno zilion puta pogledam u različitim zrcalnim površinama, bez obzira što sam glavata unazad tri decenije, bez obzira što me ne stežu samo kape sa  labavim pletivom, nikad se ne doživljavam, jel'. glavatom.
Trebam li spominjati koliko me zabezekne broj farmerki u koje stanem?
Pitam jučer mater jel' mi kao djevojčici često ponavljala da sam lijepa, pametna i da mogu biti šta god poželim, pa da tome pripišem svekoliko voljenje same sebe.
Kaže kako je kao i sve dobre majke tog vremena uglavnom ponavljala da ako ne pojedem buraniju i ne naučim tablicu množenja dok se ne vrati s posla bolje da joj ne idem na oči.
I hajde ti sad tu budi pametan.

Gunđ

Zašto se ljudi ibrete svjedočenju Milorada Dodika?
Jesu li ljudi priglupi, nezainteresovani, ili su uzgojili smisao za ironiju?
Zašto je šofer koji nakon sedam dana odluči sjesti za svoj radni volan narodni heroj a ne idiot koji sedam dana nije sjeo za svoj radni volan?
Jeste znali da svaki šesti stanovnik Srbije ima registrovano oružje? To ono što nije u štali ispod sijena što se izvlači za svadbe.
Zašto više ne mogu naći čokoladu od 100 grama? Ko je ukrao mojih 10 grama i to mi naplatio?
Zašto odrasli ljudi fotografišu svoju hranu?
Tolike godine razvoja i napretka da bi došli do toga da se hvalimo jer se spremamo jesti?

Sunce našeg neba

O, državo sa glavnim gradom bez javnog prevoza šest dana.
O, državo sa glavnim gradom u kojem žive građani (što od birvaktile, što "došlje") koji se vozikaju a ni mukajet da povezete kojeg penzionera ili osnovca u svojim polupraznim automobilima.
Ooo, državo sa poslanicima u kantonalnoj skupštini koji sebi na ovom vaktu i zemanu podižu plate za 700KM.
O, državo sa narodom koji je birao i bira i biraće te iste poslanike, ponovo i ponovo i ponovo.
O, državo sjebanog školstva.
O, državo sramotnog zdravstva.
O, državo mita i koverti i bajadera koje se prenose iz ruke u ruku, zemljo kesa sa suhim mesom u čekaonicama porodilišta, domovino ispita teških 2000 maraka.
O ti, državo minimalnim penzijama poniženih staraca koji na pijacu odlaze pred kraj dana da ucjenjuju seljake kojima je isplativije prodati kilu mladog sira u pola cijene nego je vraćati kući, posljednjim autobusom tog dana.
O, državo moje majke koja je danas kupila neki mesni škart sumnjivog sadržaja jer je jeftiniji cijelih 80 feninga.
O, državo, domovino majki u srednjim godinama koje svijetom hodaju krezube jer im je lakše platiti vađenje zuba od popravaka jer sinu srednjoškolcu trebaju patike.
O, državo "mladih" u srednjim 30-im kojima nudiš planiranje porodice u sobičku babine kuće sa tri-četiri generacije pod jednim krovom. Ako su dovoljno sretni.
O, državo naroda koji čeka da iz Željka Komšića progovori neki novi Tito.
Ti...zemljo nepismenih učiteljica, dječaka odraslih u dijaspori koji savršeno znaju taktike kako se rat mogao dobiti, zemljo napirlitanih djevojčica kojima nije baš jasno zašto kupiti flašu Kiseljaka umjesto bočice Jane, zemljo uličnih pasa petardom raznesenih čeljusti, zemljo dječijih kolica kupljenih na 18 rata.
Moja zemljo.
Jadna ti majka.

Dan kad sam počela jesti zob ili kako je glancanje ubilo ženu

Svaki dan prolazim pored velikog ogledala u hodniku, pogledam se krajičkom oka, uvučem stomak, pokupim razbacane čarape i furam dalje.
Zadnjih dana kako god da bacim pogled izgledam apsolutno fantastično.
To kosa sjajna, to obraščići rumeni, to usnice crvene...to guza taman, ima me gdje me ima, nema me gdje ne treba da me ima, ima me taman ono kol'ko treba.
A ktomu još danima jedem k'o za kolektivni doček ramazanskog Bajrama u Kataru.
Metem, listim, otimam sa stola, tamanim, havljam...
Al' kako god se pogledam u ogledalo na hodniku, dobra pa dobra, žena zmaj, koka, riba, komad, 30-te su nove 20-te, maca.

U jednom momentu pomislih da sam nekim sretnim spletom okolnosti progutala novu najbolju prijateljicu pantljičaru i u glavi joj već dadoh i ime Mica-Trakavica.
Lutka lijepa.

A onda, avaj, onda sam uglancala ogledalo.
I uočila da je pomaknuto iz svog normalnog položaja.
Iz onog položaja u kojem ne izgledam kao koka, maca, riba, i taman koliko treba guza. 
Ko bi uopće i pomislio da položaj ogledala može tako drastično da utiče na raspoloženje i ozrcali čisti očaj i beznađe,sve u oblačku Ajax floral fiesta mirisa.
Izem ti čišćenje srijedom.
I sav taj feng shui.

Otpuhana i usisana u ovu ljepotu...

Jer je Zaim bio jedan, jer je Himzo allahrahmetile, jer je Amira precijenjena i jer je ovo fantastično...

To kako ti znaš izroviti stvari koje me očaraju uzduž i poprijeko je pak posebna magija.

U očima njenim more

Ma šta radila nikada neću moći zahvaliti Njemu što mi je nju poklonio za mater.
Metarišezdeset čistog čuda.
Ma šta radila nikada neću njoj moći zahvaliti, a ona k'o za inat uvijek ima dati još i još i još... sada znam da tome i nema kraja.
Kikot moj pitki.
U mojim si očima, biljegu na nozi, pod kožom si mi, u kičmenoj srži i glasu.
Nježnosti moja.

Januarski

Danas mi je kondukter rekao "Izvoli djevojčice".
A meni drago.
Što će reći da sam zvanično u određenim godinama. Još prije koju godinu bi mi bilo normalno da mi govore curice, djevojčice, curo Hajro, Gonđe ružo u zelenom sadu...i sve ikad.
Ujutro pijem zeleni s medom, popodne popijem šolju čaja od zobi i srknem ćurekotovo ulje i jajnici i bubrezi su mi veći dio vremena zapravo pokriveni.
Tu je i on, sasvim određen i sasvim konkretno moj, sa svakom godinom koju provedemo skupa zahvalnija sam Proviđenju na čudnim putevima kojim hodi.
Ne znam je li to do određenih godina ili do određenog njega ali određene emocije nisam nikada imala niti bih ih, vjerujem, upoznala bez...dakle...njega.
Što je najljepše naslućujem da je tu još mnogo toga.

Biće da ima tome i par jutara kako sam ustala sa takvim osjećajem sljubljenosti, i ugodnosti sama u sebi, i još me ne pušta.
Čudno je.
Sve ti komotno, sve ti prostrano, sav si k'o kod kuće, a opet sve ti to novo.

S druge strane, iza ćoška su me dočekala mladunčad najvećih strahova.
Ružna su, odvratna, slinava i smrde, ali još su mali i mogu protiv njih, pas im mater gonio!
Mislila sam da se na takve stvari čovjek može pripremiti, sada znam da se ne treba pripremati, ne treba potrošiti ni zrnce energije na sranja dok se ne desi.
Kada se desi znaće se svakako šta treba.
Biće dobro...

Strašna je magija život.