Sjećam se kad sam prvi put vidjela snimke rušenja Starog mosta.
U tri broja prevelikoj pidžami, soba je mirisala na hladnoću koja se uvukla u zidove dvije zime nezagrijane, sama kući kako sam redovno i bila od jutra do mraka te '93., gledala sam kako se u velikim komadima rasipa u Neretvu, spustila se na fotelju i zajecala.
Imala sam osjećaj da su zidovi i prozori sobe isto ledeni kao i Neretva tada, dugo poslije nisam voljela novembre baš zbog nagovještaja te studenti koja se uvlači u kuće, kao prljava voda.
Do tada sam kroz Mostar samo prolazila na putu prema moru, već sam se nagledala snimaka raskomadanih tijela i gorućih gradova širom zemlje, odrastala uz priče šta će se desiti ako padne linija sa lijeve a šta ako padne sa desne strane, dal' progoni, dal' logori, dal' klanja...i ničim opipljivim ne znam objasniti zašto me prizor baš ovog rušenja srušio u plač. Samo osjećaj da svjedočim jednom od najtužnijih i najbesmislenijih razaranja.
A Bog zna koliko su to bile tužne i obesmisljene godine.
U Mostaru sam poslije bila daleko premalo puta a da bih znala objasniti zašto mu se svaki put obradujem, zašto se tu osjećam na svom i zašto ga posebno volim.
Kažu mi da je to jer ga posjećujem u prolazu, dok je ljetno lijen, lijep i mirisan, kad je rijeka najzelenija i kamen vreo.
Jednog od dolazećih novembara imam u planu kafu u Mostaru, čisto da im dokažem da se varaju.
Što se mene i novembara tiče zadnjih godina su mi posebno važni, ispunjeni bojama, notama, i topli su, kao zagrljaj su topli.
I zadnjih novembara dišem punim plućima...kao nakon izranjanja.
Ponekad pomislim da se svaki pad i skok na dole desio samo zbog ove ljepote disanja sada.
Lijepo je, kao zagrljaj.
U tri broja prevelikoj pidžami, soba je mirisala na hladnoću koja se uvukla u zidove dvije zime nezagrijane, sama kući kako sam redovno i bila od jutra do mraka te '93., gledala sam kako se u velikim komadima rasipa u Neretvu, spustila se na fotelju i zajecala.
Imala sam osjećaj da su zidovi i prozori sobe isto ledeni kao i Neretva tada, dugo poslije nisam voljela novembre baš zbog nagovještaja te studenti koja se uvlači u kuće, kao prljava voda.
Do tada sam kroz Mostar samo prolazila na putu prema moru, već sam se nagledala snimaka raskomadanih tijela i gorućih gradova širom zemlje, odrastala uz priče šta će se desiti ako padne linija sa lijeve a šta ako padne sa desne strane, dal' progoni, dal' logori, dal' klanja...i ničim opipljivim ne znam objasniti zašto me prizor baš ovog rušenja srušio u plač. Samo osjećaj da svjedočim jednom od najtužnijih i najbesmislenijih razaranja.
A Bog zna koliko su to bile tužne i obesmisljene godine.
U Mostaru sam poslije bila daleko premalo puta a da bih znala objasniti zašto mu se svaki put obradujem, zašto se tu osjećam na svom i zašto ga posebno volim.
Kažu mi da je to jer ga posjećujem u prolazu, dok je ljetno lijen, lijep i mirisan, kad je rijeka najzelenija i kamen vreo.
Jednog od dolazećih novembara imam u planu kafu u Mostaru, čisto da im dokažem da se varaju.
Što se mene i novembara tiče zadnjih godina su mi posebno važni, ispunjeni bojama, notama, i topli su, kao zagrljaj su topli.
I zadnjih novembara dišem punim plućima...kao nakon izranjanja.
Ponekad pomislim da se svaki pad i skok na dole desio samo zbog ove ljepote disanja sada.
Lijepo je, kao zagrljaj.
rusenje mosta je bilo, kako reci, the ultimate dokaz nase svegluposti.
OdgovoriIzbrišips. ho's sa mnom sutra?
nije da sam kompetentan da ocjenjujem al' ovo je bas lijepo napisano
OdgovoriIzbrišiwelcome. mozes li promijeniti boju slova u postu, na ovoj tirkiznoj pozadini crno se jako teško čita
OdgovoriIzbrišiPopravljeno, hvala :)
OdgovoriIzbriši