Sunce našeg neba

O, državo sa glavnim gradom bez javnog prevoza šest dana.
O, državo sa glavnim gradom u kojem žive građani (što od birvaktile, što "došlje") koji se vozikaju a ni mukajet da povezete kojeg penzionera ili osnovca u svojim polupraznim automobilima.
Ooo, državo sa poslanicima u kantonalnoj skupštini koji sebi na ovom vaktu i zemanu podižu plate za 700KM.
O, državo sa narodom koji je birao i bira i biraće te iste poslanike, ponovo i ponovo i ponovo.
O, državo sjebanog školstva.
O, državo sramotnog zdravstva.
O, državo mita i koverti i bajadera koje se prenose iz ruke u ruku, zemljo kesa sa suhim mesom u čekaonicama porodilišta, domovino ispita teških 2000 maraka.
O ti, državo minimalnim penzijama poniženih staraca koji na pijacu odlaze pred kraj dana da ucjenjuju seljake kojima je isplativije prodati kilu mladog sira u pola cijene nego je vraćati kući, posljednjim autobusom tog dana.
O, državo moje majke koja je danas kupila neki mesni škart sumnjivog sadržaja jer je jeftiniji cijelih 80 feninga.
O, državo, domovino majki u srednjim godinama koje svijetom hodaju krezube jer im je lakše platiti vađenje zuba od popravaka jer sinu srednjoškolcu trebaju patike.
O, državo "mladih" u srednjim 30-im kojima nudiš planiranje porodice u sobičku babine kuće sa tri-četiri generacije pod jednim krovom. Ako su dovoljno sretni.
O, državo naroda koji čeka da iz Željka Komšića progovori neki novi Tito.
Ti...zemljo nepismenih učiteljica, dječaka odraslih u dijaspori koji savršeno znaju taktike kako se rat mogao dobiti, zemljo napirlitanih djevojčica kojima nije baš jasno zašto kupiti flašu Kiseljaka umjesto bočice Jane, zemljo uličnih pasa petardom raznesenih čeljusti, zemljo dječijih kolica kupljenih na 18 rata.
Moja zemljo.
Jadna ti majka.