Ustaj curo mala, ružo procvjetala...

Ponekad maštam kako ostavljam poruku na frižideru "Izašla sam u granap po cigare, vraćam se za 15 minuta", obuvam se, navlačim mantil i ne vratim se više nikad.

I sa svakim korakom kojim odmičem sve me se manje tiče skidanje riječi genocid sa spomen oblježja žrtvama, erm...genocida, u Višegradu.
Sve me manje dotiče potencijalno ravnanje sa zemljom kuće u Pionirskoj ulici u kojoj je juna 1992. zapaljeno 70 ljudi, u tom istom Višegradu, u kojem riječ genocid vrijeđa osjećaje.
Fućka me se više nego trenutno  za Kusturicu, kako god da se danas zove, koji u tom i takvom Višegradu od nečijih para zida neko sranje od Andrićgrada.
E moj Andriću, e moj Višegrade...
Pa potrčim, a ispod džonova mi ostaju i generalni konzul BiH u SAD-u koji u Čikagu proslavlja dan republike genocidne, veličajući osuđene ratne zločice, i motel Vilina vlas, kamp za silovanje bošnjakinja, koji i danas radi kao "rehabilitacioni centar", kako mu na službenoj stranici piše, i Milan i Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević i sav taj mulj, blato, zemlja, glina, pijesak, šljaka i mokra trava koji kriju još ko zna koliko glava, rebara, pršljenova.

E da bar pušim...

Plačem. Ne, stvarno plačem.

Vi ste ?

La senora Ismeta Ika Ferrer Gotić.

Koje je vaše zanimanje ?

Urednica i voditeljica biznis magazina Kapital TV1.

Kad ste rođeni?

18. januara 1984, prava Jarčica!

Recite nam koji je vaš životni moto ?

Jutro je pametnije (otkako sam počela primjenjivati ovaj moto, mnogo sam sretnija)

More ili planina ?

Definitivno planina, volim tu čar!

 Koje vas žene/ muškarci više privlače crni ili plavi ?

Mene privlači samo moj muškarac.

Kafa ili Čaj ?

Apsolutno kafa. U svako doba dana i noći.

Šta prvo primijetite na osobi suprotnog spola?

Nažalost, ne primjećujem druge muškarce.

 Kako koristite svoje slobodno vrijeme?

Uglavnom sa porodicom, u sportu ili shoppingu.

 Koja vam je najdraža javna ličnost ?

 Richard Quest CNN. On je ujedno i jedan od mojih idola.

Što biste željeli zaboravit, a ne možete?

Najstresniji mart i april 2007. godine.

Da me sretnete na ulici kako bih reagovali ?

Hi five!

 Tko ima više stila žene ili muškarci?

 Podijeljeno, iako mislim da je danas ženama mnogo lakše imati dobar stil.

Kockica čokolade čini vas?

Nepotrebno zasićenom, ne volim slatko.

Šta otkriva pogled ispod sunčanih naočala?

 E, to ne otkrivam.

Ti si moj sin a ja nisam tvoj otac. Tko je to rekao?

To može samo MAJKA!

Recite nam nešto za Kraj?

Vaya con Dios!


http://www.e-turneja.com/2013/10/ismeta-ika-ferrer-gotic-mene-privlaci-samo-moj-muskarac

http://ekapija.ba/bs/Vijest/licnosti/ismeta-ika-ferrer-gotic-urednica-na-tv1-uvijek-tezim-za-boljim/32753#ad-image-0



Oooo Nušiću, vaskrsni, vaistinu vaskrsni, nemam ja tog dara, a ne znam ni odakle krenuti, od la senjora Ika, hi five, vaya con dios, "kako bih reagovali" ili cjelokupnog dojma.
I nisam sigurna da li se trenutno osjećam baš dobro u vezi sebe ili trenutno prizivam smak svijeta ili bar dovoljno preciznu ciglu, u ove mubareć dane.

Play it again, Sam...

Blogovaskrsenje

Kaže mi on neku veče, da sam kojim slučajem živjela u 16. vijeku bila bih teška ekstravagancija, imam cuku, imena Cuko, sa tri noge, imam mačka koji hrče, volim umjetnika i imam brkove. Ovo za brkove je slag'o k'o pas.
U današnji vakat, u moru kreatura i cirkusanata, sasvma sam prosječna i obična, što ti je reći loš tajming.
Hajd' stisni pa zajebi onu malu glasnogovornicu KCUS-a što'no reče; 
Materija koju eksponiram javnosti je nešto što sam edukacijski stekla već sa srednjim obrazovanjem, i nije mi teško shvatiti poentu dobijene informacije...
Sem toga besmisleno je govoriti o ekstravaganciji bez bar 20 000-40 000 KM na platnoj listi, a i za  Cuku me preduhitriše Kurt-Kurtović sa sinom Sinom. A za brkove je slag'o, k'o pas.

2013.ću pamtiti po materinim operacijama, ćasama ruske salate na početku i na kraju, po Orvelu, Anti Tomiću i najsuperduperfantastičnijem poklonu koji je iko ikad igdje dobio.
Po puno grižnje savjesti jer puno spavam, jer malo spavam, jer preskačem doručak, jer ne pijem čaj od đumbira, jer nisam otišla ginekologu, jer zaboravljam izraditi fotke, jer ne pišem blog, jer ne štedim, jer nikako da napravim one rolnice sa cimetom, jer jedem slatko, jer prerijetko govorim najboljim od svih roditelja da su najbolji od svih roditelja, jer prerijetko govorim njemu da nemam brkove i da su sve druge žene nepovratno unesrećene jer sam ga ćopila za sebe.
I da ga volim.
Po vozovima i čekanjima i neočekivanim prolongiranjima planova...ja bih k'o da planiram, hih!
Ostalo mi je mutno.

Zato bih ovu da dokumentujem, jer u cara Trojana su kozije uši, a ja bi' tačno crkla da to negdje ne kliknem.

Čika Jova

Uzo deda svog unuka,
metn'o ga na krilo,
Pa uz gusle pevao mu
Što je negda bilo.
Pevao mu srpsku slavu -
I srpske junake -
Pevao mu ljute bitke -
Muke svakojake.
Dedi oko zablistalo,
Pa suzu proliva,
I unuku svome reče
Da gusle celiva.
Dete gusle celivalo;
P' onda pita živo:
"Je li, deda, zašto sam ja
Te gusle celiv'o?"
"Ti ne shvataš, Srpče malo!
Mi stariji znamo!
Kad dorasteš, kad razmisliš,
Kaz'će ti se samo!

To si ti

.

“Stvarni mir ne ogleda se u prestanku tenzija već u prisustvu pravde.”

U dva taba mi otvorene vijesti za početak dana, fotografije iz Tomašice i lista oslobođenih ratnih ubica, prvobitno optuženih na višedecenijske kazne.
Negdje između grla i dijafragme mi se zapetljalo gusto klupko psovki, kletvi, preklinjanja, nevjerice, poniženja, srama, žuči i onog nečeg užasnog ravnodušnog jer već odavno očekujem sve i ne nadam se ničemu.
Umjesto riječi, kao mantra potpune nemoći od koje se dobija čir, klokoće mi preko jezika - jebovampasmaterdavamjebodavamjebodavamjebopasmaterdavamjbodavamjebodavamjebodavamjebo...

Zlatni rog izoblja

Imam cuku. Cuko ima tri noge i mene i jednog crnog namrgođenog mačka.
I njega koji me uči da odgajam cuku sa tri noge.
Imam crvene jabuke i šljive koje opadaju i nisu crvave i 23 tegle bestilja i jutanu vreću zakačenu za ekser u šupi u koju će babo da pobere orahe.
Može li jesenskije od toga?
Imam ovu subotu u kojoj je sve savršeno uredu i u kojoj imam sve što sam ikada željela da se tačno plašim nedjelje...jer koliko može uopće trajati osjećaj imanja svega što ti je ikada trebalo, bez da te nešto složi po nosu?
No, imam vjere koja daje sigurnost i snagu, pretpostavljam da vjera to i radi.
I on mi daje snagu. Volim vjerovati da je nekim kapilarnim pojavama i ja razljevam u njegov krvotok...živi, dišući, toplokrvni organizam, on i ja.

How soon is now

U normalnim okolnostima ljude zbližava sport, muzika, mogućnost napredovanja kroz udruženi rad, osjećaj pripadnosti, ljubav...
U bosanskohercegovačkim okolnostima ljude zbližava kada ih izabrani političar nazivaju kopiladima, kada parlamentarci kao odgovor na proteste odgovaraju šprdačinom o olešavanju kobasicama, dekani koji pljuju po studentima, djeci poginulih boraca, Aleksandra Pandurević, bolesna djeca i ono kad ljuljne dva metra snijega.
I zato, bring it on, što gore - to bolje, pa kad tad prevršiće se ta neka kritična tačka poniženja.
Ne još, ne ni uskoro, još su penzije relativno redovne, još je tu komad babine šume koji se može prodati kad zafali hiljadarka za auto staro 15 godina, još je duhan za motanje jeftin i  ne udaraju preko bubrega pendrecima, ali kad tad bijeda će doseći taj nivo koji prevazilazi sve ono po čemu se razlikujemo.

And no regime can buy or sell me...

Ma jebite se devedesete...

Ranije nego što sam se nadala sustiže me generacijski jaz.
Ranije nego što sam se nadala nađoh se u onom žaljenju što nemam deset previše za pobunu ni deset manje za svejednost.
Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena, kišna i lijepa. Peglala sam, spavala, voljela, kuhala, čitala, žonglirala sa svim onim zbog čega Mu se ne mogu nazahvaljivati i svega onoga što mi kao pelin skuplja usta.

Bio je 25. maj i prije 18 godina, ili mi se samo čini ili su majevi tih godina bili najzeleniji ikada, pubertet me je preskočio, nije bilo prigodno biti u pubertetu 1995. godine.
Pubertet i djetinjstvo su preskočili i najveći broj od 71 poginulih na tuzlanskoj Kapiji tog 25. maja...njih ne jer nije bilo prigodno već zbog toga što su raskomadani jednim ispaljivanjem granate.

Bio je 25. maj i prije 26 godina, ništa nikada neće mirisati kao trešnje u dedinoj avliji kada dotrčiš nakon priredbe u školi na kojoj su ti aplaudirali poslije recitacije i mama i babo i pola komšiluka i učitelj i tajna simpatija.
Ispalit ćemo topovske plotune
u slavu mira bratsva i slobode
u slavu svih onih koji će da se rode
i koji su već rođeni...

Jučer je bio 25. maj. Subota, hladna i lijena. Veliki broj onih koji prije 26 godine nisu bili ni pomisao oblokalo se slaveći i dernečeći Dan mladosti, braneći se kako je ono prije 18 godina bilo prije njih.
Jebite se vi, generacijo devedesetih, kakva decenija takva i generacija.
Generacijo lažnjaka, smartfona i ajfona na otplatu, kupljenih lektira, kupljenih diploma, lažnih sisa, tvitera i fejsbuka, i neznanja, o kako samo beskonačnog neznanja.
A da mi je bar svejedno.

Bonov identitet

Imam nekoliko sramota u životu i navika koje krijem k'o guja noge.
Tipa one da se na karti svijeta snalazim k'o Maksim po diviziji, ne bih uspjela pronaći  Burkinu Faso ni da život cijelog legla tek okoćenih zlatnih retrivera ovisi od toga.
Povrće, meso, tjesteninu, rižu i sve ikad kuham dok im ne uzmem dušu i pretvorim je u raskvašenu masu, al dente, lešo i rovito su mi neke čudne strane riječi. Ako nije k'o kod nane i ako se nije pihtijalo četiri sata na tihoj vatri (jal' na kraju šporeta) nije gotovo. Tačka.
Kad niko (a specijalno Pujdo) ne vidi odslušam onog Kakanjca što na Grandu pjeva teške narodnjake, sladak mi je k'o šećer. Što će reći da uzročno-posljedično znam najmanje dvije pjesme Saše Matića.
Subote volim jer se mogu ubiti u salati od mladog luka ili kljukuši s bijelim lukom i neopjevano smrditi.
Još uvijek ponekad grizem nokte.
Užasno sam politički nekorektna.
Jednom sam se razlijepila pred grupom od tridesetak ljudi zapevši nogom o onaj lanac na parkingu.
Jednom se nisam razlijepila u punom vozu jer sam se uhvatila za glavu čovjeka koji je sjedio na sjedištu ispred.
Jedno tri puta sam ušla u pogrešno auto.
Ali sve to nije ništa naspram Vuka-Jeremića-sa-tri-prsta-harmoniku-sviram-sa-tri-prsta-međ'-noge-te-diram i Bono-iz-Novog-Sada blamaže...tačno mi čovjek uljepša vikend.

Žena ženom

Čitam na kliksu onaj članak u kojem se žene, hude, opisuju ružnijim nego što se slučajnom, ništa ne slutećem, prolazniku čine.
K'o biva ženska samokritika i iskompleksiranost svagdašnja.
Pa se zapitah.
Pa se zamislih.
Pa otpuhnuh šiške i pufnice od prašine ispod monitora.
Naime ja sama sebi vazda ljepša i mršavija i sićušnija i ušušnija nego što objektivno jesam, bez zafrkancije.
Pa se onda svaki put šokiram kad na friškim slikama vidim da nemam duge noge za igranje, još manje vito telo za gledanje.
Unazad dvije hefte Pujdi zabezeknuto ponavljam da sam na fotografijama glavata.
Ne razuvjerava me.
I ja se stvarno dječije iskreno zabezeknem što sam glavata...bez obzira što se tokom dana jedno zilion puta pogledam u različitim zrcalnim površinama, bez obzira što sam glavata unazad tri decenije, bez obzira što me ne stežu samo kape sa  labavim pletivom, nikad se ne doživljavam, jel'. glavatom.
Trebam li spominjati koliko me zabezekne broj farmerki u koje stanem?
Pitam jučer mater jel' mi kao djevojčici često ponavljala da sam lijepa, pametna i da mogu biti šta god poželim, pa da tome pripišem svekoliko voljenje same sebe.
Kaže kako je kao i sve dobre majke tog vremena uglavnom ponavljala da ako ne pojedem buraniju i ne naučim tablicu množenja dok se ne vrati s posla bolje da joj ne idem na oči.
I hajde ti sad tu budi pametan.

Gunđ

Zašto se ljudi ibrete svjedočenju Milorada Dodika?
Jesu li ljudi priglupi, nezainteresovani, ili su uzgojili smisao za ironiju?
Zašto je šofer koji nakon sedam dana odluči sjesti za svoj radni volan narodni heroj a ne idiot koji sedam dana nije sjeo za svoj radni volan?
Jeste znali da svaki šesti stanovnik Srbije ima registrovano oružje? To ono što nije u štali ispod sijena što se izvlači za svadbe.
Zašto više ne mogu naći čokoladu od 100 grama? Ko je ukrao mojih 10 grama i to mi naplatio?
Zašto odrasli ljudi fotografišu svoju hranu?
Tolike godine razvoja i napretka da bi došli do toga da se hvalimo jer se spremamo jesti?

Sunce našeg neba

O, državo sa glavnim gradom bez javnog prevoza šest dana.
O, državo sa glavnim gradom u kojem žive građani (što od birvaktile, što "došlje") koji se vozikaju a ni mukajet da povezete kojeg penzionera ili osnovca u svojim polupraznim automobilima.
Ooo, državo sa poslanicima u kantonalnoj skupštini koji sebi na ovom vaktu i zemanu podižu plate za 700KM.
O, državo sa narodom koji je birao i bira i biraće te iste poslanike, ponovo i ponovo i ponovo.
O, državo sjebanog školstva.
O, državo sramotnog zdravstva.
O, državo mita i koverti i bajadera koje se prenose iz ruke u ruku, zemljo kesa sa suhim mesom u čekaonicama porodilišta, domovino ispita teških 2000 maraka.
O ti, državo minimalnim penzijama poniženih staraca koji na pijacu odlaze pred kraj dana da ucjenjuju seljake kojima je isplativije prodati kilu mladog sira u pola cijene nego je vraćati kući, posljednjim autobusom tog dana.
O, državo moje majke koja je danas kupila neki mesni škart sumnjivog sadržaja jer je jeftiniji cijelih 80 feninga.
O, državo, domovino majki u srednjim godinama koje svijetom hodaju krezube jer im je lakše platiti vađenje zuba od popravaka jer sinu srednjoškolcu trebaju patike.
O, državo "mladih" u srednjim 30-im kojima nudiš planiranje porodice u sobičku babine kuće sa tri-četiri generacije pod jednim krovom. Ako su dovoljno sretni.
O, državo naroda koji čeka da iz Željka Komšića progovori neki novi Tito.
Ti...zemljo nepismenih učiteljica, dječaka odraslih u dijaspori koji savršeno znaju taktike kako se rat mogao dobiti, zemljo napirlitanih djevojčica kojima nije baš jasno zašto kupiti flašu Kiseljaka umjesto bočice Jane, zemljo uličnih pasa petardom raznesenih čeljusti, zemljo dječijih kolica kupljenih na 18 rata.
Moja zemljo.
Jadna ti majka.

Dan kad sam počela jesti zob ili kako je glancanje ubilo ženu

Svaki dan prolazim pored velikog ogledala u hodniku, pogledam se krajičkom oka, uvučem stomak, pokupim razbacane čarape i furam dalje.
Zadnjih dana kako god da bacim pogled izgledam apsolutno fantastično.
To kosa sjajna, to obraščići rumeni, to usnice crvene...to guza taman, ima me gdje me ima, nema me gdje ne treba da me ima, ima me taman ono kol'ko treba.
A ktomu još danima jedem k'o za kolektivni doček ramazanskog Bajrama u Kataru.
Metem, listim, otimam sa stola, tamanim, havljam...
Al' kako god se pogledam u ogledalo na hodniku, dobra pa dobra, žena zmaj, koka, riba, komad, 30-te su nove 20-te, maca.

U jednom momentu pomislih da sam nekim sretnim spletom okolnosti progutala novu najbolju prijateljicu pantljičaru i u glavi joj već dadoh i ime Mica-Trakavica.
Lutka lijepa.

A onda, avaj, onda sam uglancala ogledalo.
I uočila da je pomaknuto iz svog normalnog položaja.
Iz onog položaja u kojem ne izgledam kao koka, maca, riba, i taman koliko treba guza. 
Ko bi uopće i pomislio da položaj ogledala može tako drastično da utiče na raspoloženje i ozrcali čisti očaj i beznađe,sve u oblačku Ajax floral fiesta mirisa.
Izem ti čišćenje srijedom.
I sav taj feng shui.

Otpuhana i usisana u ovu ljepotu...

Jer je Zaim bio jedan, jer je Himzo allahrahmetile, jer je Amira precijenjena i jer je ovo fantastično...

To kako ti znaš izroviti stvari koje me očaraju uzduž i poprijeko je pak posebna magija.

U očima njenim more

Ma šta radila nikada neću moći zahvaliti Njemu što mi je nju poklonio za mater.
Metarišezdeset čistog čuda.
Ma šta radila nikada neću njoj moći zahvaliti, a ona k'o za inat uvijek ima dati još i još i još... sada znam da tome i nema kraja.
Kikot moj pitki.
U mojim si očima, biljegu na nozi, pod kožom si mi, u kičmenoj srži i glasu.
Nježnosti moja.

Januarski

Danas mi je kondukter rekao "Izvoli djevojčice".
A meni drago.
Što će reći da sam zvanično u određenim godinama. Još prije koju godinu bi mi bilo normalno da mi govore curice, djevojčice, curo Hajro, Gonđe ružo u zelenom sadu...i sve ikad.
Ujutro pijem zeleni s medom, popodne popijem šolju čaja od zobi i srknem ćurekotovo ulje i jajnici i bubrezi su mi veći dio vremena zapravo pokriveni.
Tu je i on, sasvim određen i sasvim konkretno moj, sa svakom godinom koju provedemo skupa zahvalnija sam Proviđenju na čudnim putevima kojim hodi.
Ne znam je li to do određenih godina ili do određenog njega ali određene emocije nisam nikada imala niti bih ih, vjerujem, upoznala bez...dakle...njega.
Što je najljepše naslućujem da je tu još mnogo toga.

Biće da ima tome i par jutara kako sam ustala sa takvim osjećajem sljubljenosti, i ugodnosti sama u sebi, i još me ne pušta.
Čudno je.
Sve ti komotno, sve ti prostrano, sav si k'o kod kuće, a opet sve ti to novo.

S druge strane, iza ćoška su me dočekala mladunčad najvećih strahova.
Ružna su, odvratna, slinava i smrde, ali još su mali i mogu protiv njih, pas im mater gonio!
Mislila sam da se na takve stvari čovjek može pripremiti, sada znam da se ne treba pripremati, ne treba potrošiti ni zrnce energije na sranja dok se ne desi.
Kada se desi znaće se svakako šta treba.
Biće dobro...

Strašna je magija život.

Let it snow, let it snow, let it snow...

Zima osamdeset i nekih kad bi padni prvi snijeg babo bi izvuci drvene sanke, mene ubaci u crvene Jugoplastika gumene čizme, skafander naslijeđen od starije rodice i do očiju zamota u šal što mama isplela.
Dolazio je u kompletu sa džemperom i suknjom...i čarapama.
Te godine je naime mama naučila plesti riža bodom.
Mene na sanke, sanke na snijeg, cigaru HB ili 57 u jednu a povodac sanki u drugu ruku i tako vukući me između  svjetlucavo skorenih nanosa snijega napravio bi krug, dva, tri..pet.
Sanke su bile nove jer je to bilo manje-više to od mog sankanja.
Samostalno spuštanje niz brežuljke, brijegove a Boga mi i nizbrdice moje je asociralo na mene višestruko razlijepljenu ispod auta, autobusa, kamiona ili grtalice.
Pavlovljevim refleksom i dan danas kad zabijeli prvi put u godini ushitim se k'o da je prvi dan raspusta, u knjižici sve suhe petice a na sijelo dolazi onaj tetak što uvijek tutne za čokoladu.
A i volim miris zime koju mačak unese na šapama.
Volim i čavrljanja o vremenu sa potpunim strancima.
Mora da vlada hronični manjak tema za razgovor u zemljama bez izražena sva četiri godišnja doba, o kako li je samo tamo dosadno čekati autobus koji kasni.
A možda im čak ni autobusi ne kasne.

Bajrambarećula

Valjda znaš da si star kada ti se Bajramom i bajramuje i raduje i plače i ronda jer si prekasno legla ribajući kupatilo u pola tri ujutro.
Tačno u sebi prepoznajem svoju mamu od prije 20 godina, a u svojoj mami prepoznajem "slaba" leđa, mehke obraze i ruke svoje nane. Nema nane evo već sad će i trideset Bajrama.
Njen kat, onaj na male bijele cvjetiće, mama je i ovog predbajramskog spremanja kuće uredno presložila u ormaru. Bog me ne ubio ako još uvijek ne miriše na sapun od jorgovana koji je držala u ladici sa ljetnim dimijama, mada sam svjesna da umišljam.
Sapuni cvijetnog mirisa mi i danas mirišu na starost.
Trepćem na "Kod amidže Idriza" i šmrcanje objašnjavam hunjavicom.
Ima nešto beskrajno sebično tužno u spoznaji da na svijetu postoje samo dvije osobe koje će se nasekirati jer ne nosim potkošulje koje pokrivaju "krsta".
Nisam dedi Bajramom ljubila ruku, nismo to običavali. Ali sam mu unosila u sobu narandže i sitni ćevap od kurbanskog mesa.
Valjda znaš da si ostario i kada ti miris ćevapa nije preintenzivan.
Babi ne ljubim ruku Bajramom, ne običavamo to. Ali mu naspem kafu, skinem pjenu sa površine i mada već godinama znam odgovor upitam hoće li prvo jesti ili će da isijeku meso.
Pričam Pujdi kako svake godine, od kada znam za sebe, babo digne mamu koja je malo prilegla (mada je sramota kunjati Bajramom ) da je pita kolike kurbane da izreže i da provjeri da se na nekog nije zaboravilo, krijem iza podsmijeha koliko su mi dragocijeni ti njihovi rituali.
Ne kažem im to, ne običavamo to...govoriti stvari.
Štaš' govoriti.
Šuti, trepći i šmrcaj, i jest od vakta za hunjavice :)

Ništa ni s čim ali sve u svemu...

Okej, izbori došli, izbori prošli, biramo tako često da više nije ni velika stvar. Nije nikakva stvar uopšte. Dok trepnem opet će mi neko pjevati da izađem na izbore i uzmem tu nikakvu stvar u svoje ruke (evo, kladim se da će se Dubioza ponovo aktivirati...ono iznenađujuće, skroz).
Skontah da češće izlazim da glasam nego što kupujem čizme, a pri tome to ne znači da kupujem kvalitetne i nepoderive čizme, e to je sjebano.
(Prijedlog za narednu predizbornu kampanju - na teferičima i narodnim veseljima počnite dijeliti i čizme za glasove)
Rezultati su nebitni, iskreno, totalna mi misterija kako se ljudi kod nas mogu uzbuđivati oko pobjednika i gubitnika.
Takvo nešto sam mogla razumjeti ranih 2000-ih, danas u jesen 2012. godine uzbuđenje ljudi koji sada pola sata poslije ponoći čitaju rezultate glasanja - ne mogu shvatiti, i pomalo sam ljubomorna na to iščekivanje.
Ali ono što posebno ama baš nikako ne mogu shvatiti jeste da još uvijek postoji strašno i užasno veliki broj ljudi koji su se opredijelili ne glasati.
Ne osuđujem, samo ne shvatam. A ne shvatam jer mi još niko nije objasnio na smislen način. Niko mi nije objasnio uopće.
Objašnjenje "biram da ne biram" je bedastoća i retardiranost koju ne uvažavam.
Objašnjenje "nije mi se dalo gubiti vrijeme" jeste donekle validno, ali ostavlja mi prostora da tu osobu smatram klasičnim idiotom.

A ti...tebi neću reći ništa, znaš da su ovo oni sati kad se sve utiša i kad mačak želi u kuću, napolju je nevrijeme i nestaje struje.
Nerviram se što nisi ponio kišobran.